Rijetka su ona bh. filmska ostvarenja, posebno dokumentarna, o kojima se priča godinama nakon premijernog prikazivanja. “Scream for Me Sarajevo”, dokumentarac čije je srce priča o dolasku Brucea Dickinsona u opkoljeno Sarajevo, jedno je od njih, a da je to tako najbolje govori činjenica da će ovaj film 29. decembra svoju svjetsku premijeru imati na BBC-ju.
Ovim povodom o uspjehu filma razgovarali smo s rediteljem Tarikom Hodžićem, producentom filma Adnanom Ćuharom, ali i Alessandrom Alexom Elenom, legendarnim muzičarem koji je svirao bubnjeve na već sada kultnom nastupu u sarajevskom BKC-u ratne 1994. godine.
Također, film “Scream for Me Sarajevo” možete pogledati i večeras u 22:40 sati na programu O kanala.
Dickinson je došao i otišao bez pompe
Hodžić i Ćuhara su odmah na početku kazali kako su se nadali da će reakcije biti jako dobre jer je priča nesvakidašnja, ali da će se ovoliko pozitivnih stvari desiti nisu mogli ni sanjali. Ističu da je najoptimističniji scenario postao java.
– U pitanju je dokumentarni film koji se sam od sebe nametnuo, ali ne treba isključiti ni mogućnost pojavljivanja “Scream for Me Sarajevo” u igranoj formi u nekom momentu. Mada je u Bosni i Hercegovini teško ostvariti bilo kakav uspjeh s igranim filmom. Naš film je ušao u 1.100 kina, što je zaista nestvarno. Čak su nas neki mediji iz susjedne Hrvatske zvali da nas pitaju kakav je osjećaj da se jedan film s ovih prostora prikaže u stotinu kina u Velikoj Britaniji, to je uspjeh koji nijedan film iz regiona prije nije uspio napraviti. Svjetska premijera filma “Scream for Me Sarajevo” bit će upriličena 29. decembra na BBC-ju i to je sigurno dokaz kvalitete. Film već četiri godine živi i tek sada osvaja globalnu publiku. Naš distributer je organizirao prikazivanje “Scream for Me Sarajevo” za filmske urednike iz različitih televizijskih kuća na Berlinaleu prije dvije godine, otprilike stotinu ljudi s tri kontinenta je gledalo film, te su urednici s BBC-ja iskazali želju za njegovim prikazivanjem naglasivši da je u pitanju priča koju ne smiju propustiti, kazao je Adnan Ćuhara iz producentske kuće Prime Time.
Reditelj Tarik Hodžić otkriva zašto se odlučio napraviti film baš o nastupu Brucea Dickinsona, a ne neke druge velike zvijezde koja je tokom rata ili u postratnom periodu odlučila posjetiti Sarajevo, piše Oslobođenje.
– Vrlo prosto, zato što je rijetko ko u tom momentu znao da je on svirao u ratom zahvaćenom Sarajevu. Svi su znali za Joan Baez, posebno za nastup U2-a nakon rata, pa smo se zapitali kako je moguće da je široj javnosti promakao dolazak frontmena Iron Maidena. Doduše, u to doba nije bilo društvenih mreža, Facebooka, Instagrama, a čak je i Dickinson u jednom momentu istakao kako je samo želio pomoći narodu, a ne praviti promociju. I to je zaista tako i bilo. Došao je, odradio koncert i u miru otišao. Bez ikakve pompe. Bilo je dosta magičnih stvari vezanih za sami nastanak filma. Znate, sve nam se nekako poklopilo. Major Morris je u nekoj garaži u Manchesteru pronašao jedinu kasetu s koncerta Brucea Dickinsona u Sarajevu, do koje smo upravo mi došli. Nevjerovatno, ispričao nam je ovu zanimljivost reditelj čiji film osvaja svjetska kina.
Pravi antiratni film
Kako dalje navodi Ćuhara, od same ideje za film pa sve do realizacije Bruce Dickinson je maksimalno sarađivao i bio uvijek tu za ekipu. Naravno, osim onog trenutka kada se razbolio, tj. kada je otkriveno da ima maligni tumor na korijenu jezika.
– Kada smo mu odlučili pustiti film da pregleda, on skoro da i nije sklanjao pogled s ekrana, a na kraju je samo zatvorio laptop, okrenuo se prema meni i rekao: “Ne mijenjajte niti jedan jedini frame.” Dosta puta se postavljalo pitanje zašto Iron Maiden ne svira u Sarajevu. Čak smo pitali i Brucea Dickinsona i on je kazao da bi došao vrlo rado. Da se razumijemo, to nije privatni njegov bend, to je jedna velika mašinerija. Ako nas neki bend želi uvrstiti u svoju turneju, oni moraju za 24 sata doći, sklopiti se, rasklopiti, pokupiti i već sutradan biti na narednoj lokaciji. Kod nas često bendovi ostaju po nekoliko dana. Druga stvar, ko će im platiti garanciju za dolazak? Siguran sam da bi Iron Maiden napunio stadion, pa i veći prostor od stadiona kada bi došli, stigla bi regija, ali ko će novac položiti na sto? U regiju dolaze svjetske face jer tamo postoje muzički menadžeri koji su spremni odmah i sad uplatiti avans i bukirati termin. Zadnji koncert Iron Maidena je bio u Zagrebu, a vidimo da je opet zakazan u susjednoj Hrvatskoj. Jednostavno, mi nemamo muzičkih menadžera koji su spremni platiti za dolazak, dodao je on.
Hodžića smo pitali i to jesu li imali podršku na samom startu, na što je on odgovorio da film ne bi ni završili da nije bilo Prime Timea. Kaže da bi naprosto “zaglavili” ili bi završili film, ali bio bi mnogo lošiji. Također, Ćuhara je naveo da su tokom prve godine snimanja dobili 30.000 KM od Fondacije za kinematografiju, a poslije toga su samostalno gurali projekt.
– Možda se posebni šarm filma “Scream for Me Sarajevo” ogleda u činjenici da je to pravi antiratni film. Vidjeli smo da ga ljudi u cijelom svijetu dožive i isprate do kraja sa suzama u očima. U Londonu je čuveni oskarovac Simon Egan kazao da ovaj film moraju pregledati ljudi u Bijeloj kući i Evropskom parlamentu samo zato da shvate kako se velike odluke odraze na obične ljude. U ovom filmu, ma koliko bilo pretenciozno, muzika pobjeđuje rat. Kada pogledate film primijetit ćete da iza kraja koncerta više ne spominjem rat. Kao da je Bruce Dickinson sa svojim momcima došao i okončao rat, što je donekle i istina. Čak je Egan prišao Adnanu i rekao mu da bi on volio da je napravio jedan ovakav film. Čudesno se čovjek osjeća kada mu takvo što kaže oskarovac. Ispričat ću vam jednu priču koju do sada niko nije imao priliku čuti. Bio je jedan filmski festival u Haagu. Napunila se sala, bilo je tu dosta naših ljudi, ali i Nizozemaca. Navodno, pola su bili ljudi s Balkana, a pola Nizozemci. Nekad na kraju filma jedna gospođa u publici diže ruku kako bi nešto rekla. Svi se okreću sa strahopoštovanjem, a ona progovora: “Čestitam. Sretna sam da je Sarajevo konačno napravilo film o sebi, a ne neko drugi.” Kada sam kasnije pitao ko je žena, pošto mi je bilo čudno da je kompletna sala ukipljeno gleda, rekli su mi da je jedna od glavnih tužiteljica Haškog tribunala koja zna sve šta se dešavalo u našoj zemlji tokom rata, ispričao nam je Hodžić.
Otvaranje Pandorine kutije
Također, ovih dana u našem glavnom gradu boravi i Alessandro Alex Elena, bubnjar Brucea Dickinsona s nastupa u opkoljenom Sarajevu, a iskoristili smo ovu priliku da ga zamolimo da nam ispriča kako je gledao na ovaj grad kada ga je pohodio 1994. godine, a kako ga vidi danas.
– Mi smo izašli iz komfora naših domova, konkretno ja iz svoje udobne kuće u Londonu, i krenuli u susret destrukciji. Basista Chris Dale, s kojim sam dijelio ritam sekciju u BKC-u 1994. godine, i ja smo i prije dolaska u Sarajevo bili radoznali, ali nismo mogli ni pretpostaviti kako to izgleda. Slika Sarajeva koju smo tada vidjeli bila je nadrealna. Onako kako su svjetski mediji prenosili šta se dešava u Sarajevu nije bilo ni približno onome šta se zapravo događalo. To se može opisati samo ako to doživite. Neke slike i danas su mi u glavi, slike kako su ljudima zaustavljeni životi i kako se iz dana u dan bore samo kako bi opstali. Dolazak u Sarajevo prvi put poslije rata bilo je kao otvaranje Pandorine kutije. Taj prvi postratni dolazak su obilježili neki flashbackovi, kao da su mi sve one scene opet prostrujale ispred očiju. Bio sam maločas i u BKC-u, mjestu gdje smo svirali, u kojem je sve drugačije, ali i dalje osjetim taj čudni miris u nozdrvama, podvukao je Elena.
U više navrata je spomenuo kako se iznova i iznova raduje povratku u Sarajevo, ali nije isključio ni mogućnost skorog preseljenja u naš glavni grad ako mu to životne okolnosti budu dopustile.
– Volim ljude ovdje, to su prokleti zafrkanti, otporni i veoma jaki. Ovdje ste zafrkali rat, zafrkali ste smrt. Ovdje su se dešavala mnoga sranja, a iz svega ste uspjeli izaći kao pobjednici. Dosta pratim situaciju u BiH, jasno mi je da su ljudi ovdje suočeni s teškim ekonomskim stanjem, ali nadati se da će biti bolje. Za ovaj grad me vežu mnoga sjećanja, kada sam tu volim sjesti u neki kafić, piti kafu cijeli dan i pušiti stotine i stotine cigareta. Naprosto, sjedim i uživam, istakao je legendarni bubnjar koji se danas bavi i fotografijom.
