Epidemija boginja zaključena je s ukupno 175 zaraženih i 35 preminulih u Jugoslaviji. Dok je tinjala zaraza, nije se moglo preko granice bez takozvanog žutog kartona.
Velike boginje izbrisane su s područja Jugoslavije u roku od dva mjeseca, a samo nekoliko sedmica trebalo je zdravstvenim radnicima da vakcinišu 18 miliona ljudi.
Bila je to posljednja epidemija u zadnjih pola stoljeća na ovom području prije pojavljivanja novog koronavirusa. Bila je smrtonosnija i teža od korone, no s ključnom razlikom – oboljeli su bili najzarazniji nakon pojavljivanja prvih simptoma pa su zarazu lakše detektirali i kontrolisali, piše 24sata.hr.
Osim toga, objavljivali su imena zaraženih, kao i lične podatke onih koji su bježali iz karantina. Te 1972. Večernji list svakodnevno je objavljivao najnovije podatke o epidemiji pa je tako u svojem broju 23. marta 1972. navedeno: “Počelo vakcinisanje”, a već 4. aprila naslov je bio: “Za nekoliko sedmica boginje će biti svladane”. I bile su.
Ni sedam dana kasnije više nije bilo novih žarišta bolesti te je ukinuta “totalna zdravstvena mobilnost”, a 12. aprila mediji su navodili kako se boginje povlače. No u odnosu na današnje raspoloženje nacije oko vakcinisanja, u Titovo vrijeme “ne” dobrovoljnoj vakcini nije bila opcija. Ljekari koji su ostali bez injekcija pacijente su vakcinisali gramofonskim iglama umočenim u vakcinu.
Epidemija boginja zaključena je s ukupno 175 zaraženih i 35 preminulih u Jugoslaviji. Posljednji preživjeli pacijent napustio je bolnicu 19. maja 1972. Dok je tinjala zaraza, nije se moglo preko granice bez takozvanog žutog kartona. “Vakcina je bila besplatna za sve građane bez razlike, jedino se plaćao međunarodni žuti certifikat, i to 5 dinara po primjerku”, stoji u Večernjem listu od 2. aprila 1972.
Boginje su iza sebe ostavile 35 žrtava u Jugoslaviji, a samo BiH u devet mjeseci života s korona virusom ima više od 3116 preminulih.
Vakcina još nije u proizvodnji, a mnogi uprkos svim naučnim podacima, brojkama zaraženih, teško oboljelih i preminulih odbijaju i pomisao da bi primili vakcinu, a što je još više zabrinjavajuće – koronu uspoređuju s virozama i prehladama.
Inače, prvi slučaj velikih boginja zabilježen je u selu Damjane kraj Đakovice. Muslimanski hodočasnik iz Prizrena, Ibrahim Hoti, po povratku iz Iraka donio je virus u Jugoslaviju. Slabost i umor koji je osjećao pripisivao je putovanju, da bi potom danima imao groznicu i blagi osip. Preživio je blaži oblik variole vere, ali je nehotice počeo širiti zarazu.
Prvih dana epidemija je bila zataškavana, međutim nakon objave o haranju smrtonosnog virusa ograničili su ljudima kretanje, uspostavili karantene, a masovno vakcinisanje je organizovano u najkraćem roku. Nakon toga mučili su ih slični problemi kao nas danas. Večernji list pisao je 19. aprila: “Bolje epidemija nego prazan džep”.
Vakcinisanje je spriječilo širenje boginja, međutim sredinom aprila glavno pitanje je bilo “kako pokriti silne troškove koje je imala zdravstvena služba u vanrednoj situaciji, kad se dežuralo od jutra do mraka bez radnog vremena”.
U bivšoj Jugoslaviji izdvajao se novac za “rizik” poput pandemije, međutim stručnjaci su tad zaključivali: “Naknadu dobivaju i zajednice u kojima je porodica osiguranika veća od republičkog prosjeka. Ako u nekoj zajednici ima više žena, i to je rizik. Naime, one više troše zdravstveni dinar, tvrde stručnjaci”, pisao je Večernji list 18. aprila. Velike boginje su vrlo zarazna bolest uzrokovana virusom variole, a smrtnost je i do 30 posto.
Nakon infekcije pojavljuju se teški opći simptomi i karakterističan osip. Inkubacija velikih boginja iznosi 10–12 dana. Bolest je najzaraznija prvih sedam dana nakon pojave osipa. Uz temperaturu, pojavljuju se glavobolja, bolovi u leđima i izrazita slabost, osip na sluznici, licu i rukama, a brzo se proširuje i na tijelo i noge. Smrt kod velikih boginja obično nastupa u drugoj sedmici bolesti, a ljudi umiru u teškim mukama.
