Nakon što je na suđenju za ubistvo dvogodišnje Danke Ilić odbranu iznio i na pitanja odgovarao prvooptuženi Dejan Dragijević, nakon tri i po sata glavnog pretresa, za sudsku govornicu pristupio je drugooptuženi Srđan Janković.
– Ja nisam izvršio ovo krivično djelo. Dijete uopće nije postojalo. Tačno je da smo bili ispred te kuće, ugasili automobil i obojica izašli da obavimo nuždu. Vratili smo se u automobil i krenuli. Za to vrijeme nismo čuli nikakvu galamu, niko nije dozivao dijete. Kada smo krenuli, vidio sam ženu pored kuće s djetetom, držala ga je za ruku. Ona nije dozivala, nije dala nikakav znak, nije nikoga tražila, mirno je čekala da odemo. Nisam vidio djevojčicu i nisam je udario automobilom – rekao je Srđan Janković, piše Telegraf.rs.
On je rekao da je zaustavio automobil jer je telefonom razgovarao o prijevozu crijepa, kao i da je automobil zaustavljao više puta.
„Rekli su da će ubiti mene, sina i unuku ako ne priznam“: Janković zaplakao na suđenju za ubistvo Danke Ilić
Nakon što je na suđenju za ubistvo dvogodišnje Danke Ilić odbranu iznio i na pitanja odgovarao prvooptuženi Dejan Dragijević, nakon tri i po sata glavnog pretresa, za sudsku govornicu pristupio je drugooptuženi Srđan Janković.
– Ja nisam izvršio ovo krivično djelo. Dijete uopće nije postojalo. Tačno je da smo bili ispred te kuće, ugasili automobil i obojica izašli da obavimo nuždu. Vratili smo se u automobil i krenuli. Za to vrijeme nismo čuli nikakvu galamu, niko nije dozivao dijete. Kada smo krenuli, vidio sam ženu pored kuće s djetetom, držala ga je za ruku. Ona nije dozivala, nije dala nikakav znak, nije nikoga tražila, mirno je čekala da odemo. Nisam vidio djevojčicu i nisam je udario automobilom – rekao je Srđan Janković.
On je rekao da je zaustavio automobil jer je telefonom razgovarao o prijevozu crijepa, kao i da je automobil zaustavljao više puta.
– Iskaz u Boru dao sam pod torturom, prijetnjama i mučenjem. Mi smo 28. marta prvi put odvedeni u policiju nakon što nas je direktor pozvao u firmu i bez pitanja nas odvezao u policiju. Ja sam mislio da idemo na neki posao. Kada smo ušli u policijsku stanicu, ništa mi nije bilo jasno. Drugi put sam bio 30. marta. Tada me nisu tukli, ali su mi uzeli automobil. Tada nisam priznao da sam izvršio krivično djelo jer nisam imao šta priznati. Bio sam na poligrafu dva puta 30. marta, ali mi nisu rekli jesam li prošao. Niko me nije zvao do 3. aprila. Tog dana su nas, ubrzo nakon odlaska na teren, pozvali da se vratimo u firmu. Odveli su nas u policijsku stanicu u Boru – rekao je Srđan Janković.
„Leđa su mi bila crna kao zemlja“
Istakao je da su ga odmah odvezli u Banjsko Polje i na deponiju te ga pitali je li tu zaustavljao automobil, na šta je odgovorio da jeste.
– Do predvečer sam sjedio u jednoj kancelariji i niko me ništa nije pitao. Nisam znao o čemu se radi. Kada je pao mrak, prišao mi je jedan čovjek, stavio mi kapuljaču na glavu i lisice na ruke, a na noge mi je također stavio lisice za ruke. Sjedio sam tako vezan na stolici, a onda su me počeli tući. Od te kapuljače nisam ništa vidio. Osjetio sam samo kao da me pendreci udaraju sa svih strana. Mislim da me tuklo više njih. Leđa su mi bila crna kao zemlja i imao sam prijelom rebara. Poslije su me počeli mučiti – davili su me, odvukli su me u kupatilo, barem ja tako mislim, i tamo je bila neka kanta s vodom u koju su mi gurali glavu i davili me. Gubio sam dah i mislio sam da ću se utopiti. Nakon nekog vremena bacili su me na leđa na pod i sipali mi vodu u usta kako bi me ugušili. To je trajalo možda sat vremena, dok se nisam onesvijestio – rekao je.
Zaplakao pred sudom
Srđan Janković rekao je da se nakon nekog vremena probudio potpuno mokar, a da su ga policijski službenici, kada su vidjeli da je pri svijesti, odveli u kancelariju i tada mu konačno skinuli kapuljaču s glave. Istakao je da ne zna ko je sve bio u kancelariji, ali da bi te ljude vjerovatno mogao prepoznati.
– Rekli su mi da priznam da sam automobilom udario dijete i da sam ga ubio te da će, ako ne priznam, ubiti mene, sina i unuku, što mi je najveća bol – rekao je Srđan Janković kroz suze.

Kako je rekao, priznao je ubistvo jer više nije imao ni izbora ni snage i mislio je da će ga, ako ne prizna, ili ubiti ili ponovo vratiti na mučenje.
– Oni su mi rekli šta da ispričam, gdje sam šta radio. Ja nisam ništa pričao, oni su sve ispričali, vjerovatno su sastavili priču na osnovu GPS-a. Rekli su da smo ostavili dijete na deponiji i ja sam to priznao kako me više ne bi tukli. Bilo je mnogo ljudi, neki su bili maskirani. Bio sam u jakim bolovima i imao sam mučninu. Ne sjećam se da je u policijsku stanicu uopće dolazio advokat. Ja s advokatom nisam razgovarao. Nisam davao nikakvu izjavu, samo su mi dali da potpišem – dodao je.
Istakao je da nije davao nikakvu izjavu i da niko nije kucao njegovu izjavu u prisustvu advokata.
– Nisam pročitao izjavu koju sam potpisao, nisam znao šta potpisujem. Potpisao sam jer su mi prijetili. Nakon te izjave prestali su me tući. U tužilaštvu sam se branio šutnjom jer je advokat vidio u kakvom sam stanju, da jedva stojim na nogama, i savjetovao mi je da se branim šutnjom. Mislim da tužiocu nisam rekao da su me tukli u policiji, a niko me o tome nije ni pitao – rekao je Srđan Janković.
On je, odgovarajući na pitanja tužioca, rekao da je učestvovao u potrazi za Dankom i da je kolegi rekao kako je tog dana već bio na tom mjestu, ali se nije mogao sjetiti kome je to saopćio.
– Kod divlje deponije sam stao jer sam telefonom razgovarao s čovjekom iz Malezije od kojeg sam kupovao crijep. Tada ni Dejan ni ja nismo izašli iz automobila – ispričao je.
Krivično djelo je, kako je rekao, u tužilaštvu priznao tek u junu, jer je tek tada bio sposoban to učiniti.
Nakon što mu je sudija predočila da je u tužilaštvu rekao kako je 3. i 4. aprila išao na redovne radne zadatke, odgovorio je da „to ne može biti“, jer su Dejan Dragijević i on 3. aprila odvedeni u policiju, gdje su bili i 4. aprila, čime je završio svoje svjedočenje.