Ranog jutra u junu 2024. godine, Bas je automobilom stao pored kampera svojih roditelja, parkiranog u sunčanoj marini na sjeveru Nizozemske.
Njegovi otac i majka, Jan i Els, proveli su veći dio bračnog života na vodi. Sada, kada su u sedamdesetim godinama, više nisu mogli brinuti o kući na vodi. Sljedeće najbolje stambeno rješenje za život u blizini vode bio je njihov kamper, parkiran nedaleko od jahti i malih čamaca.Jan i Els ušli su u automobil svog sina. Bilo je to posljednje putovanje na koje je poveo svoje roditelje, piše BBC.Istovremeno, za Jana i Els vožnja do lokalnog hospicija (ustanove za palijativnu njegu) predstavljala je njihovo posljednje putovanje.Tog jutra, u 10.30 časova, ljekari će im dati smrtonosnu dozu lijekova i zajedno će umrijeti. Ova praksa u Nizozemskoj poznata je kao dvojna eutanazija.Iako je veoma rijetka, ova praksa je zakonita. Međutim, svake godine sve više Nizozemaca odlučuje se na ovakav način okončati život.Tri dana prije zakazanog termina u hospiciju, gdje će zajedno okončati život, Els i Jan razgovarali su s BBC-jem u svom kamperu.Jan je imao stalne bolove, koji su bili posljedica dugogodišnjeg prevoženja tereta unutrašnjim plovnim putevima Nizozemske. Els je imala demenciju.
Bas je isplanirao slikovitu rutu do hospicija, kroz livade i kanale Frizije, regije na sjeveru Nizozemske.„Još se sjećam cijelog tog puta“, kaže on.Majka je sjedila na zadnjem sjedištu, a otac pored njega. U početku su razgovarali. Els je djelovala odlučno kada je riječ o eutanaziji.„Moja majka bila je uvjerena, bila je sigurna da to treba uraditi“, kaže Bas. „Ali tata je bio pomalo emotivan.“Jan je pitao sina rade li ispravnu stvar. Bas je bio zatečen jer je mislio da bi njegova majka mogla imati nedoumice.„Mama je zaista uvijek uživala u životu“, kaže on. „Sjećam se da mi je rekla: ‘Voljela bih doživjeti 80, a možda čak i 90 godina’.“
Bas je bio rastrzan. Iako je smatrao da je odluka njegovih roditelja da zatraže eutanaziju ispravna, nije želio da ih izgubi.„Moj tata je u takvom stanju bio 10 do 15 godina, tako da je vjerovatno mogao izdržati još nekoliko godina.Ali mislim da bi, kada bismo čekali još godinu dana, moja majka već počela imati ozbiljne probleme…“Ukoliko bi Els odgodila podnošenje zahtjeva za eutanaziju, postojala je opasnost da njena Alchajmerova bolest uznapreduje do te mjere da više ne bi bila smatrana sposobnom samostalno donijeti odluku o okončanju vlastitog života.
„U životu sam ih možda svega tri ili četiri puta vidio da se drže za ruke dok hodaju“, kaže on.„Ali sada su ležali jedno pored drugog, držeći se za ruke. I zbog toga sam se dobro osjećao jer su ovo zaista radili zajedno.“Prvih pola sata nakon što su roditelji uspavani Bas opisuje kao „nešto što je jednostavno bilo činjenica“ – više nisu bili živi.„A onda postanete svjesni cijele situacije – to je nezamisliv osjećaj.“U hospiciju je Basa savladala tuga. Počeo je osjećati duboku usamljenost.„Tugovanje je veoma, veoma duboko i teško iskustvo, a pošto nemam braće ni sestara, zaista sam se osjećao potpuno sam“, kaže on.
Za ljude u Nizozemskoj koji planiraju podnijeti zahtjev za eutanaziju, posebno za one koji, poput Els, boluju od demencije, odabir pravog trenutka za okončanje života može biti veoma složen.Podaci Regionalnih odbora za kontrolu eutanazije pokazuju sljedeće:- 9.958 ljudi u Nizozemskoj odlučilo je okončati život eutanazijom tokom 2024. godine;- 427 osoba koje su se 2024. godine odlučile za eutanaziju imalo je demenciju, od kojih je šestoro bilo u teškom stadijumu bolesti;- 108 osoba (54 para) odlučilo se za dvojnu eutanaziju tokom 2024. godine.Osim što moraju utvrditi da pacijenti nepodnošljivo pate, ljekari moraju procijeniti i jesu li još uvijek sposobni samostalno donijeti odluku da žele umrijeti.To može izazvati ogromnu uznemirenost kod osoba koje pate od demencije i razmišljaju o eutanaziji, objašnjava dr Rozemarijn van Bruhem, gerijatrica i stručnjakinja za medicinsku etiku u Medicinskom centru Erazmus u Roterdamu.
