Mlada Prijepoljka Lidija Ćuković ponos je svog domaćinstva, ali i svog sela Goločevina kod Prijepolja, a kako i ne bi bila kada nema posla koji ne zna da obavi.
Jer, kako kaže njena baka Mileva, „vakijeh više nema“.
Da tako mlada djevojka zna sve o svakoj mašini, danas je prava rijetkost, ali Lidija je jednostavno takva jer je sve naučila od oca. Odmalena je išla uz njega, gledala, pitala, raspitivala se i učila, a onda je sve palo na njena leđa jer njega, nažalost, više nema.
Da bi sačuvala krov nad glavom za sebe i svoje najbliže, svoju đedovinu, zemlju i maline, morala je da stane na mjesto pokojnog oca i postane glava kuće – ne zato što je to željela, već zato što je morala.
Na njenom mjestu mnoge bi možda plakale i jadikovale, ali ne i hrabra Lidija, koju svi u selu zovu tatina munja.
Vozi traktor, frezu, cijepa drva, radi u malinjaku… Nema šta ne umije.I kaže – to voli! Voli svaki seoski posao, a od toga živi i izdržava i sebe i majku. Osim na svom imanju, Lidija radi i za druge, šta god kome zatreba.Lidijina baka ponosna je na unuku i kaže da je rođena za sve.– Sve poslove radi, što se tiče i njive i kuće i svega napolju. I s mašinama i bez mašina, i s puškom, u lovu i sve…
Baka Mileva kaže da je njena unuka rođena za sve i da sve umije.– Nema više vakijeh – kaže baka Mileva.
– Uz oca sam sve naučila. Interesovala sam se za poslove na selu, pa sam tako i naučila da upravljam poljoprivrednim mašinama. Uz njega sam sve radila i naučila sam, jednostavno, jer me je to zanimalo. Da me nije zanimalo, ko zna šta bi sada bilo, ne bih se time bavila. I naučila sam sve sama, radim oko mašina.
– Imam frezu, imam plugove, imam prikolicu, imam sve priključke, ali ovo su već stare mašine. Koliko god da zaradim, moram da ulažem u dijelove. Mislim, bilo bi mi potrebno da imam neku malo jaču, noviju mašinu, jer su sve ovo stare mašine. Više ulažete u njih nego u sebe.Lidija nije zaposlena i za život zarađuje radeći, kako na svom imanju, tako i kod drugih.– Znači, mora da se radi, mora od nečega da se zarađuje. Mi smo nezaposleni, moramo. Mislim, mene je život natjerao na to, znači, nema ko. Tu obrađujem maline, radim sve, ne samo maline, siječem drva, freziram, sve, baš sve radim. Mislim, ne radim samo sebi, radim i drugima, tako zarađujem novac. Ni ja ni majka nismo zaposlene.
Ova mlada djevojka ne samo da zna da upravlja mašinama već ih i popravlja i priprema za upotrebu.– Pa šta ću, moram. Kada odem da siječem drva, moram da znam gdje da naoštrim motorku jer ne mogu tupom motorkom da siječem drva. Drva siječem samo za sebe. Znači, za zimu, za mene i majku. Tu, pravo ovdje, imamo šumu, pa drva vučem kući, dole ih cijepam i slažem.Ono što je još zanimljivo jeste da je Lidija strastvena lovkinja i, kako kaže, tu ljubav naslijedila je od oca.– Naslijedila sam to od pokojnog oca. Naslijedila sam oružje i volim, jednostavno, da idem u lov. Volim, znam sve o oružju, čistim ga i radim sve što treba – kaže Lidija, prenosi Kurir Facebook TV 5 Užice.
