Postoje ljudi čija imena ne pripadaju samo historiji, već i srcu jednog naroda. Zaim Imamović odgovara tom opisu i on je bio jedan od njih.
Na današnji dan, 9. oktobra 1995. godine, na obroncima Treskavice, svoj život za Bosnu i Hercegovinu, položio je Zaim Imamović, komandant Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Čovjek koji je svoju sudbinu vezao za sudbinu Bosne i Hercegovine, a svoje posljednje korake usmjerio prema svom Goraždu koje je, više od svega, želio vidjeti slobodno. U konačnici, za tu slobodu dao je ono najvrijednije, a to je život.
Bosna i Hercegovina pamti svoje heroje po onome što su ostavili iza sebe. Neki su ostavili riječi, neki djela, a neki su svojim životima ispisali stranice historije koje se nikad neće moći izbrisati i zaboraviti. Mnogo ljudi je stalo da brani Bosnu i Hercegovinu, njenu slobodu i nezavisnost, svi su oni ostavili herojski trag, neko više, a neko manje, ali nisu svi heroji dočekali slobodu za koju su se borili. Neki su bili daleko od nje, toliko daleko da im je bila samo pomisao ili pustolovina vlastitih misli u beskraju želja, a neki su joj se toliko približili da je gotovo mogu pomirisati ili dotaknuti, ali sudbina im nije dopustila da naprave taj posljednji korak. Zaim Imamović bio je jedan od njih. Pripadao je onima koji su znali da sloboda nema cijenu, ali da se za nju plaća najskuplje.
Kad su se nad Bosnom i Hercegovinom nadvili dani straha i neizvjesnosti, Imamović je znao šta mu je činiti. Nije čekao da opasnost pokuca na vrata njegovog rodnog kraja i njegove jedine domovine, već je odmah pripremao ljude za odbranu, organizirao ih i pomagao da se stvore uslovi za otpor. Znao je šta znači braniti vlastiti dom i šta bi gubitak slobode, koja se generacijama gradila, značio za ljude kojima je i sam pripadao. Njegovo Goražde i njegovo Podrinje nisu za njega bili samo geografski pojmovi, već dom, korijeni i ono najbitnije, obaveza.
U najtežim danima za Goražde, njegovo ime postalo je simbol otpora i odlučnosti. Kao komandant Prve drinske brigade, a kasnije i na drugim komandnim dužnostima, predvodio je borce kroz bitke koje su zahtjevale hrabrost, znanje, ali i spremnost na najveću žrtvu. Nije on bio čovjek koji je iz daljine posmatrao sudbinu svojih vojnika i kako se bitke vode, već je bio uz njih, a često i ispred njih, vodeći ih primjerom.
Nije se on borio za tamo neke linije na karti, već za ljude, porodice i domove, ali i pravo na slobodu koje je znao šta i koliko znači. Pravo koje nam je agresor pokušao oduzeti, ali nije uspio. Nije uspio zahvaljući Zaimu Imamoviću i drugim sličnim njemu, hrabrim i časnim komandantima i generalima, borcima i svim pripadnicima časne Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Za Zaimovo Goražde, koji je godinama odolijevao opsadi, ta sloboda nije bila neka apstraktna riječ, već nada koja je održavala ljude i motiv zbog kojeg nisu odustali, ni onda kada je bilo najteže.
A onda je, pred sami kraj rata, krenuo putem koji ga je trebao približiti rodnom kraju.
Iz opkoljenog Goražda izašao je početkom 1995. godine i preuzeo novu komandnu dužnost, u nastojanjima da se obruč oko grada, sa drugih položaja, razbije. Nastavio je svoju herojsku borbu na području Treskavice i okolnih visova, a svaki osvojeni položaj značio je korak naprijed prema cilju kojem je težio, a to je bilo slobodno Goražde i slobodna Bosna i Hercegovina.
Međutim, sudbina je imala drugačiji plan.
Na Treskavici, na lokalitetu Čelina, iznad prijevoja Rogoj, 9. oktobra 1995. godine, geler zalutale četničke granate prekinuo je život komandanta koje je toliko toga preživio i toliko toga još želio završiti. Poginuo je dok se borio za slobodu koju je godinama branio, ne dočekavši svoj san o povratku u slobodno Goražde. U tome leži i najveća tuga njegove priče. Toliko je puta pogledao opasnosti i smrti u lice, preživio brojna ranjavanja, ali nije dočekao trenutak da se vrati u svoj rodni kraj, bez oružja i bez straha od granata.
Danas, decenijama poslije, Zaim Imamović nije samo ime u vojnim izvještajima i historijskim zapisima, već je dio kolektivnog pamćenja Bosne i Hercegovine, simbol otpora Goražda i podsjetnik na generaciju koja je u najtežim vremenima bila spremna dati život za domovinu.
Zaim Imamović nije dočekao slobodno Goražde, ali ono što je ostavio iza sebe živi i živjet će u svakom od nas, ali i u našim potomcima, sve dok je svijeta. On je neko ko je otišao prije nego je ubrao sve plodove svoje borbe, ali njegova žrtva utkana je u slobodu koju mi danas uživamo.
Rahmet ti duši, komandante. Tvoje ime zauvijek će ostati upisano u historiji ove ponosne zemlje, a sjećanje na tebe naša je obaveza.
