Prije samo nekoliko godina plata od 2.000 KM za većinu zaposlenih u Bosni i Hercegovini zvučala bi kao iznos s kojim se može živjeti veoma dobro. Danas je situacija drugačija. Čak i ljudi koji imaju primanja znatno iznad prosjeka sve češće kažu da na kraju mjeseca ne osjećaju da zarađuju onoliko koliko broj na platnoj listi sugerira.
Problem počinje čim se plata rasporedi na ono što se mora platiti.
Ako porodica ima stambeni kredit ili kiriju, automobil, dvoje djece i standardne mjesečne račune, nekoliko hiljada maraka vrlo brzo dobije potpuno drugačiju vrijednost.
Stanovanje može odnijeti veliki dio prihoda. Zatim dolaze struja, voda, grijanje, internet, telefoni, gorivo, registracija automobila, hrana, higijena i troškovi djece.
A onda počinju oni izdaci koje rijetko računamo kao mjesečne jer se ne pojavljuju svakog prvog u mjesecu.
Pokvari se automobil. Stigne registracija. Treba kupiti zimsku obuću djeci. Dolazi svadba. Pokvari se veš-mašina. Treba platiti ekskurziju. Nekome je rođendan.
Svaki pojedinačni trošak djeluje podnošljivo, ali kada ih saberemo tokom godine, postaje jasno gdje odlazi novac.
Poseban problem je što se naš osjećaj „dobre plate“ često nije promijenio zajedno s cijenama.
I dalje 2.000 ili 3.000 KM zvuči kao mnogo jer pamtimo vrijeme kada je toliko novca imalo znatno veću kupovnu moć. Ali porodica ne živi od broja napisanog na platnoj listi, nego od onoga što za taj broj može kupiti.
Zbog toga bi možda pravo pitanje trebalo biti drugačije.
Nije više samo: „Kolika ti je plata?“
Mnogo važnije postalo je: „Koliko ti ostane kada platiš normalan život?“
