Nekada je s Jugoplastikom osvajao trofeje i igrao velike evropske utakmice, a danas po Splitu skuplja plastične boce kako bi osigurao novac za najosnovnije potrebe. Životna priča Mihajla Manovića pokazuje koliko se brzo slava može pretvoriti u samoću i borbu za preživljavanje.
Manović je rođen u Beogradu, ali je još kao tinejdžer stigao u Split i postao član jedne od najuspješnijih generacija Jugoplastike. U novi grad došao je kao šesnaestogodišnjak, nakon što je prethodno nastupao za seniorski sastav Radničkog.
Tokom zlatnih godina splitske košarke igrao je s nekim od najboljih košarkaša tadašnje države. Jugoplastika je osvajala domaće trofeje i nastupala u završnicama velikih evropskih takmičenja, a Manović je bio dio generacije koja je 1971. godine postala prvak Jugoslavije.
Posebno pamti desetogodišnji period od 1967. do 1977. godine, tokom kojeg je klub ostvario niz velikih rezultata. Vrhunac je stigao 1977. godine, kada je Jugoplastika osvojila prvenstvo, domaći kup i Kup Radivoja Koraća, javlja Večernji list.
Međutim, njegova košarkaška priča završila je bez objašnjenja kakvo je očekivao. Prema njegovim riječima, udaljen je iz ekipe, nakon čega nije dobio priliku da nastavi raditi u klubu kao trener. Zaposlio se u građevinskom preduzeću i radio kao vozač, dok je najveći dio vremena posvetio odgajanju sina Jovana.
Početkom rata sa sinom je otišao u Beograd, gdje je živjela njegova majka. Ponovo se povezao s košarkom i tokom devedesetih radio kao trener i sportski direktor BASK-a. Imao je posao, redovna primanja i činilo se da je uspio ponovo urediti život.
Sve se promijenilo 2007. godine, kada je njegov sin, na pragu tridesete godine, stradao kao slučajna žrtva obračuna kriminalnih grupa. Taj gubitak potpuno je obilježio ostatak Manovićevog života.
Uslijedili su i ozbiljni zdravstveni problemi. Operirao je karcinom bubrega, ali i žuč i crijeva, a život mu je bio ugrožen i zbog sepse. U međuvremenu su preminule njegova majka i sestra, pa je, kako je ispričao za Mozzart Sport, ostao potpuno sam.
Prije nekoliko godina odlučio se vratiti u Split, grad koji je izabrao još kao mladić i u kojem je doživio najveće sportske uspjehe. Međutim, povratak nije donio sigurnost kojoj se nadao. Danas nema svoj dom, prima socijalnu pomoć koja mu nije dovoljna za život i za smještaj se snalazi kako zna.
Dodatni novac pokušava osigurati skupljanjem plastičnih boca iz kontejnera. U svemu pronalazi i gorku simboliku: dresovi Jugoplastike nekada su bili žuti, a iste su boje i kontejneri oko kojih danas provodi vrijeme.
Iako smatra da je nakon svih rezultata nepravedno zaboravljen, Manović kaže da nije izgubio svaku nadu. Ističe da ima prijatelje i da mu ljudi pomažu da osigura hranu i privremeni smještaj.
Njegova priča nije samo priča o jednom bivšem sportisti. Ona ponovo otvara pitanje šta se događa s ljudima koji su nekada stvarali velike sportske rezultate kada se ugase reflektori, završe karijere i nestane pažnja javnosti.
