Nije me bilo pola dana online i onda sam imao što pročitati: nepoznati netko je palio po Međugorju i pisao nebulozne grafite.
Smijem li pogoditi tko su među našim internetskim življem bili prvoosumnjičeni? Ili neki islamski fanatik, neki kojemu nije dobar ovaj tradicionalni bosanski islam, nego bi onaj ISIL-ov.
Piše: Željko Porobija za Index HR
Ili, pak, neki zagriženi borac protiv religije, kakav potomak partizana što su, kažu legende, silne crkve popalili 1945. Oni prvi se nisu ni javljali, a ovi drugi – barem tako antifašisti u Splitu – javno su osudili besmisleni vandalski čin.
Naš brat katolik
Koji svakako jest za javnu osudu, to nema dvojbe, samo je pitanje moraju li se prvi javiti oni koji, kako mi je bilo odmah jasno, nisu imali nikakve veze s ovom ludorijom. Da su antifašisti bili skloni fizičkom uništavanju Međugorja, mogli su to i napraviti još prije četrdesetak godina kad je sve počelo, a oni bili na vlasti.
Utom je kao totalni obrat došla informacija da se radi o mladom katoliku iz domovine našeg najomiljenijeg pape. I to o čovjeku koji je svojedobno upravo hodočastio u Međugorje, čak i knjigu o tome napisao.
Policija će, kažu, ispitati kako je od jednog smjernog hodočasnika nastao oskvrnitelj svetišta, premda nisam siguran da je takav psihološki uvid stvarno u domeni policije.
Hoćete da vam ja kažem kako se ta promjena dogodila?
Jednoga je dana Bartłomiej Włodzimierz Krakowiak shvatio da je cijela priča o Međugorju obična prevara i izvor vrlo unosnog biznisa, kojega je i on svojim propovijedima i napisanom knjigom potpomogao.
Radikalni vjernik
Ne znam kako je do toga došao, je li krenuo racionalno analizirati (pa “pao” u ateizam) ili, prije će biti, osjetio neki poziv Svetoga Duha da se obračuna s nečasnom rabotom pod krinkom odanosti Mariji. Uz to, mučen i osjećajem vlastite sukrivnje, takvi su onda najradikalniji u pokušaju da se iskupe.
Morat će se o tome on sam izjasniti pred onim neimenovanim policijskim psiholozima, ali meni stvarno više sliči na nekoga tko se kao vjernik razočarao u određenu vjersku praksu, a ne u samu vjeru, te se odlučio s time radikalno obračunati.
Mi koji potpuno napustimo religiju i postanemo ateisti spremni smo javno govoriti o razlozima svoje nevjere, ali ne i šarati okolo po crkvama ili usput što zapaliti. Napokon, evo, trideset i kusur godina smo tu među katoličkom većinom, najdalje što smo otišli jest da smetamo klečavcima dok se oni mole da im Bog milosrdno podari vlast nad ženama.
Mangupi i fanatici
Koliko sam barem shvatio iz crkvene povijesti, koju sam svojedobno i proučavao i predavao, kad god procvate vjerski biznis, kao neki logični antipod procvate i vjerski fanatizam.
Fanatici su obično iskreni vjernici, oni koji su vjeru shvatili kao potpunu i bezuvjetnu predaju Bogu, pa im nipošto ne ulazi u glavu da neki, namjesto supatnje s razapetim Kristom, postanu slavni, bogati i moćni baš na račun priče o Isusovim mukama i Marijinim suzama.
Rekao sam nedavno da će Crkvi, baš kao i nekoć Partiji, glave doći mangupi u vlastitim redovima. Mislio sam na one koji su formalno vjernici, ali nimalo ne haju za suštinu kršćanstva i žive krajnje svjetovno. Sad, očito, moram malo i sebe ispraviti: Crkvu će svakako uništiti ovi koji se samo grade vjernicima, ali će je s druge strane razarati i oni koji su tu vjeru shvatili preozbiljno.
Samo se ja ipak usrdno nadam da se neće ići dalje od ovoga..
