Anton Cvitković iz Pologa kod Širokog Brijega, uprkos zarađenoj penziji, svakodnevno brine o stadu koje broji oko 500 ovaca i 120 koza.
U razgovoru za Glas Hercegovine, uz prizore janjenja pred kamerama, Anton otkriva kako hercegovačka brda postaju pusta jer mladi radije biraju inostranstvo nego rad kod kuće — iako su, kako kaže, plate za pastire i u Hercegovini znatno porasle.
Od drvorezbarenja do pašnjaka
Anton je radni vijek proveo radeći u firmama i baveći se vrhunskim drvorezbarstvom, ali ljubav prema stočarstvu naslijedio je od oca koji je u bivšem sistemu držao stotine grla uprkos zabranama, hraneći brojnu porodicu.
Danas pomaže gazdi u Pologu, čije je stado naraslo s početnih 200 na današnjih oko 500 grla. Posao zahtijeva cjelodnevnu posvećenost, ali Anton u 60. godini ne osjeća umor — kondiciju, kaže, održava čist zrak i činjenica da je prije gotovo tri decenije prestao pušiti.
„Kad sam cigare bacio, ja sam k’o ptica“, ističe Anton.
Plata porasla, a pouzdanog čovjeka nema
Najveći problem sektora ostaje hronični nedostatak radne snage, što je paradoks s obzirom na to da su uslovi rada znatno bolji nego ranije.
Hercegovačka brda ostaju pusta jer mladi biraju Njemačku i Austriju, dok lokalni gazde nude pun pansion i mjesečne iznose koji nadmašuju mnoge plate u privatnom sektoru.
Anton ističe da se za ovako veliko stado danas plaća najmanje 2.500 KM neto, uz osigurano spavanje i hranu — ali čak ni za taj iznos nije lako pronaći pouzdanu osobu koja razumije da posao traje 24 sata dnevno.
„Hercegovini fali čobana, ne možeš ga sad naći. Do prije deset-petnaest godina nešto je bilo, ali sad kako je otvoreno vani, svako ide vani. U Njemačkoj će čuvati ovo jer je tamo dobro plaćen, a ovdje neće, iako ima i ovdje, dobro se plaća“, govori Anton.
Anton naglašava da posao nije za svakoga jer se ne radi o stvarima, nego o živim bićima koja zahtijevaju stalnu pažnju. Pouzdana osoba mora znati prepoznati bolesnu ovcu, pratiti janjenje i ne ostavljati stado bez nadzora — a upravo toga najviše nedostaje na današnjem tržištu rada.
Izazovi na kršu
Iako vukovi i čagljevi obilaze područje, Anton ističe da najveću štetu zapravo prave lovački psi i lutalice. Za uspješno vođenje stada neophodan je dobar pas čuvar, a Anton najviše vjeruje hrvatskom ovčaru, domaćoj pasmini koja je, kaže, prirodno vezana za stado.
Strane pasmine poput border kolija pokazale su se pregrubima na krševitom terenu, hvatajući ovce za noge i uzrokujući povrede i pobačaje.
Vuna se baca, šišanje poskupjelo
Dok se meso janjadi i jaradi prodaje bez problema zbog vrhunske domaće kvalitete, vuna ostaje potpuno neiskorišten resurs.
Anton kaže da je u svijetu već koriste za termoizolaciju, ali kod nas više nema ni starih koji bi je preli. Cijena šišanja u međuvremenu je porasla s četiri na sedam maraka, što je Antona natjeralo da uzme stvar u svoje ruke.
„Tu su malo pretjerali, baš su pretjerali. Ja sam, čim sam je u ruke uzeo, bez problema. Kao i frizer što uči, to se još brže nauči“, kaže Anton.
Janjenje pred kamerama
Tokom snimanja reportaže ekipa je prisustvovala porodu krupnog janjeta.
Anton je objasnio da su moderne, križane pasmine zahtjevnije pri janjenju zbog veličine ovnova, ali da priroda na hercegovačkom kršu djeluje brzo — janje za pola sata staje na noge, a najvažnije je da odmah podoji prvo mlijeko.
Zimi, kad nema zelene trave, stadu se uz sijeno daje i žito — otprilike količina jedne čaše jogurta dnevno po ovci — kako bi mlijeko bilo dovoljno hranjivo za podmladak.
Pusta brda i isplativost
Uprkos svim izazovima, Anton ne sumnja u smisao domaćeg uzgoja, posebno u vrijeme kada se uvozi meso upitne kvalitete.
„Ovo što se tiče ovaca je isplativo. Kako vrijeme dolazi i šta nam sve uvoze, kakvo meso… Ovo je dobro, a brda su nam pusta, vidiš sve zarasta u šumu. Zato ovca i koza vrijede“, ističe on.
