Ako niko drugi ne zna, ne može ili neće – ja mogu i hoću.
Ovim riječima je, prije nekoliko mjeseci, bivši predsjednik Srpske Milorad Dodik, obećao pomoć azilu na Manjači.
I povjerovali su. Ljubitelji životinja. Savjesni građani. A najviše – volonteri. Ljudi koji ne čekaju konferencije za medije, ne broje političke poene i ne pitaju ko je nadležan. Oni samo dolaze. Po kiši, snijegu, blatu. Donose hranu, vodu, lijekove. Donose dostojanstvo tamo gdje ga sistem odavno ne isporučuje.
Iako je do tada uglavnom ćutao, ekspresno se oglasio i mlađani gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković. Zahvalio se Dodiku, ali mu jasno i glasno poručio da Grad može, i bez njegove pomoći, riješiti probleme u azilu.Ali, biće da ne može.
Volonteri su proteklog vikenda zatekli alarmantno stanje na terenu: psi su ostavljeni bez hrane i vode, okovani snijegom i niskim temperaturama. Tvrde da zaposleni proteklog vikenda nisu dolazili na posao.Zamislite da se probudite se ujutru, pogledate kroz prozor i ako vam se ne sviđa vrijeme, odlučite da ostanete kod kuće. E, čini se da je tako neko uradio i tako osudio živa bića na glad, žeđ i hladnoću.I više nije bitno ko je šta rekao. Niti ko je kome odgovorio. Pitanje je – ko je ovdje odgovoran? I zašto onaj, ko je odgovoran, ne odgovara?Psi na Manjači nisu statistika. Nisu problem. Nisu ni tema za prepucavanje između dva politička tabora. Oni su ogledalo. I u tom ogledalu vidi se sve ono što pokušavamo sakriti.
Jer briga za najslabije nikada nije bila stvar kampanje. Ona je test karaktera.A taj test, iznova, padamo.Izborna je godina. Vrijeme kada se svi odjednom sjete naroda. Ali životinje ne glasaju. Životinje ne zaokružuju. Životinje ne prave razliku između vlasti i opozicije. Možda u tome i jeste problem.Možemo se mi sad prepirati do beskraja. Možemo tražiti krivce u drugima. Možemo se skrivati iza procedura, nadležnosti i institucija. Mogu me, a vjerovatno i hoće, sada napadati botovi i jednih i drugih. Ali, i pored svega toga, ostaje činjenica da baš niko od njih nije zasukao rukave i pomogao onima koji pomoć ne mogu sami da traže.
Bitno da je putuje, da se sastanči, da se obilaze engleski gradovi i vrtovi. Bitno je da se pomazi poneka lutalica i da se to, naravno, dokumentuje. A najbitnije je, čini se, da se kaže „ja ću“.Jer kod nas je obećanje vrhunac djelovanja.Ali, psi na Manjači ne čekaju izjave.Ne čekaju izbore.Oni čekaju čovjeka. A mi im, iz dana u dan, pokazujemo da čekaju uzalud.
