Roman “Safari u Sarajevu“ Andreja Nikolaidisa priča je koju “pokreće“ majka kojoj je italijanski snajperista 1992. godine ubio dijete u naručju.
Ona angažuje sarajevskog privatnog detektiva – koji je tokom rata i sam bio snajperist, ali u bosanskoj vojsci – da Italijana pronađe i ubije. Nju ne zanima takozvani pravosudni ishod nego osveta koju smatra pravdom.
O romanu je književnik Jurica Pavičić zapisao: “U postjugoslavenskim književnostima teško je naći većeg mizantropa no što je Andrej Nikolaidis. Ako su ljudske naravi i priroda čaša, za ovog bosanskohercegovačkog pisca ta čaša jest i uvijek će biti poluprazna, a ne polupuna. Nikolaidis u svemu – od turizma do obiteljskih odnosa – svaki put nanovo pronalazi razloge da se snebiva nad ljudskom beščasti. Treba li onda biti iznenađen što se Nikolaidis latio teme u kojoj je kristalizirana grozota ljudske vrste: ta tema je ono što je novinarstvo ne baš umjesno imenovalo kao “Sarajevo safari”. Oko ratnog turizma ljudi koji su plaćali da bi snajperom ubijali građane Sarajeva. Nikolaidis je izgradio mali, briketirani hard boiled krimić u kojem se balkanski nacionalizmi prepleću s Casom Pound i zapadnom alternativnom desnicom, a prikaz suvremene, tranzicijske Bosne s općim mjestima tvrdo kuhanog krimića“.
Nikolaidis u razgovoru za Fenu kaže da je “Safari u Sarajevu” knjiga o zlu i o tome kako se teško boriti protiv zla, a da i sam ne učiniš zlo.
– To je vjerovatno najgora stvar kod zla: što zarazi sve što takne. A opet, moraš se boriti protiv njega, ne možeš odustati. Zlo je ono što je najteže prepoznati, iako je svuda oko nas i u nama. Mnogi ljudi koji čine zlo misle da čine dobro. Neki misle da je dobro činiti zlo. I tako svijet neprekidno stoji u borbi kojoj se ne nazire kraj – kazao je Nikolaidis.
On ističe da je još 2022., kada je prvi put čuo priču, želio napisati roman o tome, ali trebalo je vremena i još informacija da se sve složi.
– Šta da vam kažem: to je ono što ja radim. Pišem mračne knjige o zlu u čovjeku. ‘Sarajevski safari’ je epski primjer tog zla. I prirodno da sam se, kao kakav insekt, zaletio pravo na to crno svjetlo – kazao je.
Govoreći kako je bilo pisati ovaj roman, Nikolaidis je kazao da mu je nekoliko dragih osoba reklo da im je bilo muka dok su knjigu čitali.
– I meni dok sam pisao. Tim prije što mi je ovo druga knjiga zaredom u kojoj zaranjam u mučniju od mučne teme – jer prošla, ‘Most na Drini’, govori o genocidu u Višegradu. A obje, zapravo, govore o mraku u čovjeku. O onome što je u ljudskom biću, a tamnije je od sipina mastila, tamnije od gavranova krila. Smlavljen sam. Ali ja zaista mislim da je o temi safarija u Sarajevu neukusno napisati roman koji daje nadu. Umjetnost koja laže je jadna, makar bila tehnički savršena. Povrh svega, znam da sam mogao otići dalje, dublje na mračnu stranu. Ali onda se, mislim, ne bih vratio. Možda neki drugi put – smatra Nikolaidis.
Govoreći o gradnji lika koji kao vikend snajperista dolazi da ubija, a čija nam ispovjedna pisma govore o njemu, Nikolaidis kaže da sve što saznajemo o Andeai Massimu, Talijanu koji dolazi u Sarajevo da ubija djecu, saznajemo od njega. A on je, budući da je psihopata, u najmanju ruku nepouzdan pripovjedač.
– Iako on zvuči vrlo racionalno u svom zlu, gotovo ledeno racionalno, sve što on kaže je možda tako, a možda i nije – možda to govori njegova psihoza. Mislim da je njegov psihološki portret iscrtan minuciozno – ne znam je li dovoljno dobro, ali to je jedna od najboljih stvari koju je moja malenkost napisala. A da budem iskren – razmišljao sam da li da uopšte uradim psihološki opis tog monstruma. Da nisam, knjiga bi bila još strašnija. Jer zlo koje objasnite, makar i lažnim razlozima, manje je strašno od zla koje ostaje daleko, nerazumljivo, neobjašnjeno. Ali, prvo: ovo knjigu neko treba čitati – zašto bih dodatno stravio čitateljicu ili čitaoca. A drugo: želio sam prikazati kako je Massimo poremećen, jer je on metafora zapadne elite – kazao je Nikolaidis u razgovoru za Fenu.
Kaže da mu je bilo je izazovno pokušati iscrtati kako izgleda ugledni, uspješni, imućni psihopata.
– Često se, kako smo saznali, radi i o pedofilima, pa čak i kanibalima – koji je u stanju silovati i proždirati djecu, uništiti Gazu, napasti Iran – dopunite listu. Nemojte zamjeriti, ali ja vam mislim ovo: ovaj svijet ne samo da je pun zla, nego je to zlo psihotično. Ima nešto psihotično u samom središtu ovog svijeta, ovakav kakav je. Iz tog razloga psihopate postaju elita, oni koji ovaj svijet vode. I još gore: izmišljaju ideologije koje su u svojoj biti psihopatske. Eto, zato da bih to rekao i objasnio, bio je potreban psihološki portret Andree Massima – istaknuo je.
Kada je riječ o liku snajperiste koji je krenuo da po nalogu majke osveti ubistvo djeteta, Nikolaidis kaže da on isprva kreće u osvetu za novac.
– No primijetimo: on je za novac pristao da ubije ubicu djece, ne pedijatra ili vaspitačicu u vrtiću. On voli novac ali nije bez etike i svoj etički stav vrlo jasno saopštava u romanu: svako ko je bio na Jevrejskom groblju zaslužuje metak u čelo. On doživi transformaciju. U jednom trenutku više se ne radi o novcu. On, dok gleda ženu u koju se zaljubio a kojoj je Massimo ubio dijete, osjeti potrebu da nešto učini, da popravi svijet. Od tog trenutka, za njega se radi o tome. Napokon, ta žena koja ga je angažovala, bude ubijena. On je mogao uzeti pare i ne izvršiti zadatak. No to nije bila opcija. Jer je za njega sve postalo mnogo važnije od novca: lično i iznimno bitno – pojašnjava on.
Iako se čini da u ovom romanu nema pozitivnog lika, Nikolaids kaže da mu je to već rečeno ali da se ne slaže s tim.
– Andrea Massimo je apsolutni negativac. U njema nema ničeg dobrog. U likovima detektiva i majke ima lošeg, ali ima i dobrog. No, to je književnost. Ona nije plakat i parola. Ona stanuje u sjenama. Naročito u noiru, žanru koji sam odabrao. Napokon, ova knjiga počinje odlukom majke da se osveti za smrt djeteta. To je generator radnje. Na tom putu, i ona umre. Moja knjiga vam je, hoću reći, grčka tragedija. A pitanje dobrog i lošeg u grčkim tragedijama funkcioniše radikalno drugačije i beskrajno kompleksnije nego u holivudskim filmovima i pamfletističkoj literaturi – istaknuo je Nikolaidis.
U knjizi se čitalac susreće i s aktuelnim predsjednikom Srbije, također kad autor u djelu koji se odnosi na Epsteina, spominje Clintona, Trumpa…Nikolaidis kaže da su i Trump i Šešelj i Epstein i Vučić junaci ove knjige – “kao markantne figure mračne strane, kao vojnici psihotičnog zla ovoga svijeta”.
Odgovarajući na pitanje o tome da li uopšte postoji granica zla dokle može čovjek da ide, autor ocjenuje da ne postoji.
– Pa ipak, da bih vam rekao nešto pozitivno, a u što doista vjerujem, kazaću vam ovo. Za zlo važi Lacanova definicija falusa: ono je moćno ali šuplje. Zlo je glupo. Istina je teška. Ljepota je teška. Vrlina je teška, Zlo je lako. Jer je, rekoh, šuplje. Ono je nemoćno pred dobrom. Naš problem nije to što je zla mnogo, nego što je dobra malo – smatra Nikolaidis.
Snajperist koji je ubijao to je mogao da priušti zato što je bogat, s druge strane, majka koja želi osvetu istu može priuštiti jer ima mogućnost da plati. Nikolaidis kaže da bogatima ovoga svijeta ne može dohakati sirotinja, nego jedino drugi bogati ovoga svijeta.
– Po mom sudu ta žena je vrlo hrabra, odlučna i pametna. I snažna. Je li bez mana? Nipošto. Kao ni bilo ko od nas. Pisao sam je sa velikim simpatijama. Ona je, moguće, skandalozna sa malograđanskog stanovišta, no ona je sušta suprotnost tome. Ona vrlo precizno objašnjava zašto ne želi sud i presudu, nego osvetu. Ona je žena snažne volje. I njena volja će na kraju biti ispunjena – kaže Nikolaidis govoreći za Fenu o novom romanu “Safari u Sarajevu“.
Andrej Nikolaidis je bosanskohercegovački i crnogorski romanopisac, kritički komentator i novinar. Rođen je u Sarajevu, živi u Ulcinju. Autor je romana “Mimesis“, “Sin“, “Dolazak“, “Mađarska rečenica“, “Odlaganje. Parezija“, knjige eseja “Homo Sucker“, “Poetika Apokalipse“ i drugih djela. Roman “Mađarska rečenica“ nagrađen je nagradom Meša Selimović, dok su mu brojne knjige prevedene na desetak svjetskih jezika.
