Jedna članica popularne Fejsbuk grupe “Balkanci u Njemačkoj” objavila je emotivnu i iskrenu ispovijest o svom životnom putu. Napisala je kako je 2019. godine stigla u Njemačku sa svega 1.000 posuđenih eura, bez znanja jezika i bez sigurnog krova nad glavom.
– Često čitam pitanja: “Da li zarađujem malo?”, “Da li je to u redu?”, “Može li se uštedjeti?”. Godina 2019. Dolazim sa 1.000 posuđenih eura u džepu, od kojih 500 eura moram dati za stan (sreća pa je gazda naš, nisam morala platiti kauciju). Sobičak i WC. Ništa drugo. Jezik sam učila (B1), ali kad dođoh shvatih da ni A1 ne znam.
Radila sam u domu kao pomoćni njegovatelj. Plata taman da se preživi. Kući dvije godine nisam išla, jer nisam imala odakle da skupim za kartu. Jezik sam učila. Svaki slobodan trenutak. 2021. godine upisujem Ausbildung, i to jedan od najtežih. Jezik bolji, ali ne sjajan. Zarada smiješna, opet da se preživi, ali baš jedva. Završih i to. Vrlo uspješno. Danas imam super posao. Baš super posao. Mogu sebi priuštiti šta želim. I dalje to nije luksuz, ali je 20 puta bolje nego kada sam krenula. I biće još bolje.
Zašto ovo pišem? Početak je težak za svakoga. Ne očekujte kule i gradove na početku. Nešto se mora i žrtvovati. Učite jezik, to svaka vrata otvara. I ne slušajte one pametnjakoviće: “Premala plata, ja za to ne bih ustao ni iz kreveta” itd. Ustajali su oni i za manje, samo su zaboravili, pa danas tako liječe frustracije. Bitno je časno pregurati početak, ne dozvolite da vas gaze, ali ne očekujte ni da je sve divno i sjajno.
Ja kad se vratim unazad, sjećam se da sam mislila: “Jao, pa ovaj ima sve, ja nemam ništa”. Nisam imala ništa jer sam bila na početku. I sasvim je u redu početi. Bilo kako, samo napravite prvi korak, ako vam je to želja. Svako dobro i držite se. Proći će to sve i bolje vrijeme tek dolazi – napisala je ona.
Ubrzo nakon objave, stotine članova grupe reagovalo je – mnogi su dijelili svoje životne priče iz dijaspore, neki sa suzama, neki s ponosom, a neki sa nostalgijom. Jedan Balkanac, koji je u Njemačku stigao 1995. godine, napisao je: – Prvi posao bio mi je 2 marke po satu. Čistio sam groblja i autobuse, dok sam birao hoću li kupiti cigare ili meso za večeru. Danas iznajmljujem stanove Nijemcima. Na vrhu uvijek ima mjesta kad se krene sa dna.
Slavka Lovrić se prisjetila kako je stanovala tri godine u sobici s cimerkom i dijelila kupatilo sa pet ljudi: – Radila sam na mašini u ulju, smrdjela sam svaki dan, ali sam učila i napredovala. Nakon deset godina postala sam desna ruka šefu u upravi. Nema odustajanja – mi stariji smo prošli trnovit put.
Komentari podrške pristizali su iz cijele Evrope: “Bravo! Ljudskost i toplina… Ovako nešto se rijetko vidi”, napisala je Božana Todorović Pavišić. “Ako želiš uspjeti, moraš se boriti. Niko ne vidi koliko je teško kad legneš svake večeri iscrpljen”, dodao je jedan sugrađanin. “Ko ne uspije u Njemačkoj, taj ne želi – sve je stvar volje i discipline”, istakao je Virog Bajarrih.
I dok su jedni slavili uspjeh i trud, bilo je i onih koji su otvoreno priznali da im nedostaje domovina. Nada, koja je u Austriji od šeste godine života, napisala je: “Imam 58, bez akcenta pričam njemački, ali duša mi je dole. Možeš zaraditi koliko hoćeš, ali na kraju shvatiš – ostaješ stranac. Vraćam se kući, tamo mi je srce.”
Aida Hellmann, koja u Njemačkoj živi već 20 godina, sažela je ono što svi osjećaju: “Počela sam sa 7 maraka po satu u kuhinji. Sad vodim svoju firmu. Ništa se ne postiže preko noći, ali uz disciplinu i upornost – sve se može.”
Anonimna objava jedne žene pokazala je suštinu života u dijaspori – da uspjeh ne dolazi lako, ali da svaka suza, svaka neprospavana noć i svaka riječ na stranom jeziku vrijede kad se izboriš za dostojanstven život.
