Mnogi su bosanski sinovi položili živote za ovo što danas živimo. Još uvijek su žive neke majke i očevi čije je sinove odnijela ratna zbilja.
Mnogi više nisu, jer je njihov put na onaj svijet ubrzao žal i nesnosna bol od gubitka djeteta. Brzo su obolijevali i još brže odlazili za svojim sinovima.
Tako je u svim bosanskim mahalama i naseljima.
Niko se na individualne priče nije osvrtao, niko nije vodio računa. Roditelji za sinovima istom stazom bespovratno su odlazili i odlaze.
Za mnogim bosanskim sinovima nema nikakvog traga, izuzev nišana razbacanih širom ove iznurene zemlje.
Mnogih nema ko da se sjeti jer nisu imali svoju djecu. Nema ih na spomenicima, nema u knjigama, nema u čitankama i udžbenicima. Na mnoge nema nikakva pomena. Mada bi, da je red, moralo biti.
O sinovima najviše znaju majke, pogotovo o onima kojih više nema.
Ovo društvo je pred još jednom podjelom. Sada na naše i vaše sinove. Postoje bitni i nebitni sinovi. Oni koji su za bine i govore i oni sinovi koje nikad niko pomenuo nije.
Međutim, vrlo se važno sjetit onih neznanih, zaboravljenih, nad čijim humkama stoje granitni blokovi sa imenom i prezimenom.
Obiđimo i najudaljenija bosanska mezarja i sjetimo se onih sinova koji su zaboravljeni. Sjetimo se i njihovih umrlih majki i očeva. Jer je i njih na neki način ubio isti metak. Sjetimo se pravih, a ne dnevnopolitičkih, bogatih i uticajnih sinova. To je moral i pouka ove kratke podsjetnice.
