Bio je on jedan od najosebujnijih likova iz nogometnih prvenstava bivše Jugoslavije. Iako nikad nije došao do klubova velike četvorke, Dinama, Hajduka, Partizana i Crvene zvezde, ostao je baš njima u sjećanju. Nazabijao im se taj lik golova kao u priči. I to u dresu zeničkog Čelika i ljubljanske Olimpije.
Prijatelji su ga zvali – „majstor”. Mehmed Buza rođen je 1947. godine u Kaknju, danas živi na obalama makarske rivijere. Ruku na srce, Mehmed Buza je sinonim jedne od najslavnijih generacija zeničkog Čelika iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ekipa iz Zenice osvojila je dva Srednjoeuropska kupa i jedan Intertoto kup. U jugoslavenskom prvenstvu šetala se od vrha do dna, znala ispasti u Drugu ligu i ekspresno se vratiti. Uvijek je u glavnim rolama bio golgeter – Mehmed Buza.
Bio je veliki znalac, lucidan, nepredvidiv, fizički i mentalno jak igrač, a izrazito duhovit čovjek. Vižljast i okretan imao je trikove za koje su svi znali, a opet bi ih Buza nasamario. I kada bi dao gol znao bi se okrenuti prema svom čuvaru, ali i golmanu. I svakome bi rekao: “Bona, đe si šupak”!
Volio je razgovarati sa svojim čuvarima. Prodavao im je jedne te iste štoseve. Ni sam ne zna što je više pričao, ali stalno je pričao. Naime, preklinjao bi svoje čuvare da ga ne diraju puno, jer je siromašan i gladan, da ne može prehraniti svoju djecu. Jednom bi rekao, kao Dinamovcu Tukši, da ima petoro djece, a Hajdukovcu Boljatu da ima četvoro.
Inače, najčešće je spominjao da ima troje djece, a katkada bi spomenuo i da su mu blizanci gladni. I igrači bi se opustili, držali bi da imaju posla s neuravnoteženim i neusredotočenim napadačem. Dok bi trepnuli evo Buze skok na skok i zabije gol. „Đe si bona, šupak”!
Neki tvrde da je u skoku znao pljunuti golmana i stotinku sekunde kasnije glavom zabiti gol. Kruži legendarna priča da je Hajdukovcu Brani Oblaku prodao fintu, pao je pokošen kraj njega u jednom duelu i odmah tražio zamjenu. I da je otišao s Oblakovim zlatnim lančićem u svlačionicu.
Držao je godinama Čelik na životu, a dvije godine odigrao je i u ljubljanskoj Olimpiji. U jednom srazu protiv Zagreba čuvao ga je Josip Čop, kasnije i član čuvene Hajdukove generacije koja je 1984. godine došla do polufinala Kupa Uefa i nesretno i nezasluženo ispala od Tottenhama.
“Znao sam šta je i ko je Mehmed Buza. Bio mi je drag, ali znao sam da je opasan. U jednoj utakmici kada smo se mi borili za ostanak u ligi vidim ja da je Buza naročito raspoložen. Puno priča, dribla me, vara, osjetim da će me zavaljati. Što sam mogao, morao sam osigurati momčad da nas Buza ne uništi. U jednom startu sam pokazao da sa mnom nema zafrkancije. Odmah je zatražio zamjenu”!, ispričao je Josip Čop za Dnevno.hr.
Danas ga se sjete ostarjeli novinari i navijači. Ali, u Zenici i sada farbaju murale s njegovim likom. Voli pričati, kao i uvijek, pa kaže: “Mnogi me danas pitaju šta za mene znači nogomet? Odgovor je u najkraćem sljedeći: Za mene je nogomet sve! Jer sve što sam u životu postigao od svoje 15 godine, kada sam počeo igrati u prvoj postavi dobojske Mladosti, postigao sam zahvaljujući s svojim nogometnim, igračkim sposobnostima i znanju.”
“A samo na planu sporta zaista sam postigao mnogo: bio sam prvi golgeter u zeničkom Čeliku, ljubljanskoj Olimpiji i kakanjskom Rudaru; davao sam po dva i po tri gola na jednoj utakmici, i to golmanima koji su bili reprezentativci bivše Jugoslavije, Pantelić, Svilar i drugi; zatim sam svojim golovima odlučivao u pobjedama Čelika i Olimpije koje su ove klubove spašavale ispadanja iz lige”, kaže Buza.
Nedavno preminuli legendarni Hajdukov golman Tonči Gabrić koji je branio i u zeničkom Čeliku tvrdi da je on jedan od najboljih napadača protiv kojeg je igrao i s kojima je igrao. A branio je, primjerice, i protiv Batistute kada je Argentinac igrao za Fiorentinu…
“Buzine reakcije bile su nepredvidive. Sve je bilo podređeno zabijanju gola i varanju suparnika. Toliko se izvještio da smo svi znali što će spremiti, a on bi nas opet iznenadio. Nenadmašan igrač, vjerujte mi”.
