Ramiza Vuković iz Tuzle ima sudbinu koju ne bi mogao da smisli ni najbolji scenarista, njena priča i danas u ljudima budi šok i nevjericu. Udala se, sa svojim suprugom bila je podstanar i zajedno su maštali o proširenju porodice. Kada je ostala u drugom stanju, uslijedilo je još veće iznenađenje – svi su se čudili što joj je već u trećem mjesecu baš veliki stomak, ispostavilo se da nosi trojke.
– U trećem mjesecu otišla sam na bolovanje, jer mi je baš bio veliki obim stomaka. U sedmom mjesecu dobila sam neki osip i otišla sam u bolnicu. Pojavila mi se voda, mislili su da mi je pukao vodenjak, prebacili su me u Gradinu. Tamo mi je doktorica dala injekciju i do jutra više ništa nisam imala, sve je prošlo – započinje priču Ramiza.
Tada joj se javljaju i prve sumnje.
– Ta ista doktorica me je pitala da li želim da ostanem kod njih da održavam trudnoću. Tada su me snimali i vidjeli da nosim trojke. Rekla sam da nema potrebe. A onda mi je ponudila da idem u bolnicu u Sarajevu – helikopterom. Onako teška, jedva sam se i po kući pomjerala, odbila sam i pustili su me kući – objašnjava Bosanka.
Dan uoči porođaja raspremala je stan, sjeća se dobro da je prala tepih, iako je bila troma.
– Dobro se sjećam, taj dan prala sam tepih, samo nisam mogla da ga podignem da se suši. Uvečer u 12, prokrvarila sam. U kolima Hitne pomoći su mi rekli da moraju strogo da vode računa o meni, tu mi već nije bilo jasno zbog čega. Otišla sam u porođajno, stavili su me prirodno da se porađam, iako je doktor rekao da moram na carski. Treći dan ja sam već zapomagala, anesteziolog je rekao da mi se hitno da injekcija i da idem u salu – priča Ramiza i dodaje:
– Uspavala sam se i poslije toga više ništa ne znam. Sljedeće jutro probudila sam se u sobi. Dolazi Čedo i donosi mi neke papire koje mi kaže da moram da potpišem i na vratima mi kaže da je dvoje djece živo, a da je treće umrlo. Ja onako iz anestezije nisam imala snage, inače bih ga privukla da mi objasni šta se desilo.
Potom je uslijedila posjeta nepoznatog bračnog para.
– Zatim je u sobu ušao doktor i nepoznati čovjek i žena. Doktor me nije pitao ni kako sam. A da vidite kolika mi je bila rana, to ni u jedne žene nema. Ta ženska mi je pružila ruku da se upoznamo, rekla mi je svoje ime. Dizala mi je kosu sa čela, a imala sam bujnu kosu. Okrete se ka doktoru i kaže da je sve u redu, a meni odmah bilo čudno. Nisu se zadržali ni pet minuta, na vratima su se pogurali da što pre izađu. Ubjeđivali su me da je sve u redu.
Međutim, u Ramizi je to probudilo još veće sumnje.
– Bila sam 10 dana u bolnici, niko od ljekara nije došao da pita kako sam. Jedino supruga od jednog doktora, oni su sad u Nemačkoj, krišom mi je brisala čelo i osvježavala me. Plašila se da je ne izbace sa posla. Ona mi je spasila život.
Iz porodilišta je izašla bez djece, rekli su joj da moraju da budu u inkubatoru.
– Muž je išao da obiđe djecu, govorili su da su u inkubatoru. Nakon 10 dana, ja se spremim sa suprugom i odem da vidim šta se dešava. Dolazimo tamo, babica mi kaže da ne mogu da ih vidim, jer su u inkubatoru. Kad sam htjela da pozovem policiju, rekla mi je da sačekam. Znači, uplašili su se. Otišla je sa nekim da razgovara, vraća se i donosi mi dvije bebe. One nikako nisu bile u inkubatoru. Djevojčice su bile potpuno normalne.
Oduvijek je osjećala duboko u sebi da je i treća djevojčica živa.
– Nema u kojoj zemlji se nisam raspitivala da li je neko od žene koja je rodila trojki uzeo dijete. Ono što sam odmah uradila, čim sam se malo oporavila, išla sam da dobijem sve papire o historiji bolesti i liječenju te treće curice, dali su mi samo potvrdu o smrti. Nigdje nema ni kako je liječena, ni od čega.
Poslije 26 godina saznaje istinu na nevjerovatan način.
– Kćerke su stanovale u stanu od mojih roditelja. Zovu me jedan dan i kažu da imaju nešto za mene. Mislila sam da je neka garderoba, jer su mi obično davale ono što neće da nose ili im je veliko. Sandrina drugarica je donijela novine “Svet” i u njima je bila slika. Sanja, druga kćerka, listala ih je i vidjela fotografiju u kojoj je prepoznala sebe. To je bila Dijana, koja je poslije 26 godina, nastupala na Folk šou – priča Ramiza i dodaje:
– Pre toga, na vratima mi se pojavila jedna žena. Samo što sam došla sa posla, ona je došla i zatražila mi je vode. Rekla sam joj da uđe u kući i da popije, ne valja tako na pragu. Izula se i ušla, ima hoklica gdje je sjedila. Majka mi kaže da je napravila pitu krompirušu i da je ponudim da jede. Sjedile su tu na kauču moje dvije djevojčice, pitala me jesu li to moja deca. Ispričala sam joj da sam rodila troje, a da za treće ne znam šta se desilo. Ta žena mi je rekla da je ona u okolini Živinica, da ću dobiti jednu sliku i na osnovnu nje sve pokrenuti. Tako je i bilo. Samo mi je naglasila da je u pitanju neki moćan čovjek i da ne zna kako ću uspeti. Ali, ja sam vjerovala u Boga – kaže Bosanka, ističući da brojni ljudi ne vjeruju u tu priču, ali naglašava da se sve tako desilo.
Sa druge strane, Ramizin suprug nikada nije vjerovao u to da je Dijana živa.
– Mi smo 1995. saznali da nam je i treće dijete živo. Kada me je Dijana nazvala i rekla da je naše rođeno dijete i da se udaje, moj Aldi se samo uhvatio za levu stranu, ništa mi nije rekao. Krenuo je do kuhinje po vodu i samo pao. Hitna i policija su odmah stigle, samo su konstatovale smrt. Od uzbuđenja je dobio infarkt.
Velika joj je želja da se Dijana zbliži dvjema sestrama i bratom.
– Imam sve papire i DNK analize. Ja sam žena od riječi, ne pričam gluposti i planiram da pravdu potražim i Strazburu – zaključila je ova hrabra Bosanka.
