Elena Molnar živi u Sarajevu sa suprugom. Sedma decenija života donijela joj je novi početak – početak tranzicije i nadu da će konačno otići na operaciju korekcije pola.
Kako izgleda život trans žene u Sarajevu i zašto je za njeno zdravlje važno to što ima srbijansko državljanstvo, ispričala je prije nekoliko godina za BBC tokom šetnje gradom.
– Približava se moj dan, kada ću konačno uraditi operaciju korekcije pola. Konačno da postanem ono što sanjam punih 60 godina – da budem žena. Bezbroj puta sam šetala u ženskom izdanju, imala sam problema, čak i prijetnje smrću. Jednom je čovjek stao ispred mene, to je bilo prije dvije godine, sa revolverom u ruci, uperenim u mene. Meni to ništa nije značilo, bila sam svjesna da ne mogu ništa. Okrenula sam se i ignorisala ga. Jednostavno nisam htjela da ga gledam. Kad šetam u Eleninom izdanju, uvijek gledam pedesetak metara unaprijed, ko mi ide u susret. Ako je grupa mladića, pređem na drugu stranu. Ovo je ulica u kojoj je nekad bila moja kuća. Ja, koja sam se osjećala kao djevojčica, u to vrijeme, tih pedesetih godina, imala tu svoju haljinicu. I baka me u tom dvorištu jedanput uhvatila i sve to skinula sa mene. Sutradan sam od bake ukrala svoje stvari. Znate, ova Bosna je zatvorena jedna sredina, religijski zatrovana, u velikom procentu i nije se mogla nikakva informacija dobiti. A kada sam kasnije na internetu vidjela, oko sto godina se već radi operacija korekcije pola. Od 2000. do 2014. godine, nisam uopšte ništa htjela da nosim žensko. Borila sam se da budem muškarac. Međutim, jedne noći sam šok doživjela, sa lupanjem srca, sva u znoju. I primjetila sam da je to ustvari poremećaj hormona. Pošto nisam imala svoje ništa, obukla sam odjeću moje supruge, legla sam i odmah zaspala – ispovijedila se Elena.
Elena objašnjava kako su u BiH hormoni preskupi te, kada je prinuđena, ne plaća druge dažbine kako bi ih kupila. Trans osobe idu u Beograd ili Zagreb i tamo ostvaruju potpunu tranziciju. Elena kaže kako joj nije samo problem doputovati u Beograd, već i to što ne može priuštiti ni hostel, jer onda ne bi mogla platiti hormone za dva i po mjeseca. Kaže kako su joj preči hormoni nego da prespava negdje.
– Ja neću biti na paradi, zato što imam otvorenih neprijatelja. A drugo, tu je totalna špijunaža moje familije, zbog čega mi prijeti razlaz sa suprugom, brže nego što sam mislila da će se to desiti. Meni je mnogo više stalo da sačuvam moju suprugu. Prvog dana kad smo se počeli zabavljati, ja sam supruzi rekla, drugi, treći dan kad smo se vidjeli, da sam feminizirana osoba, da volim da nosim ženske stvari. Ona je bila toliki čovjek, toliki drugar, ona je mene jako voljela, rekla mi je da joj to ne smeta. “Ali nemoj imati ništa ni sa muškarcima ni sa ženama”. Rekla sam da neću, nisam ja baš tako uspaljiva osoba. Ja živim ono što ja želim, što čeznem i što osjećam cijeli svoj život. Da doživim radost kompletne transformacije. Pa koliko mi bog da dana da poživim, neka živim kao žensko – dovršila je Elena svoju priču.
Čitava priča je prošle godine dobila sretan epilog te je Rade konačno postao Elena Molnar.
