Francuski fotograf Pierre Ouzeau je uz pomoć Džemila Hodžića i njegove stranice Sniper Alley podijelio fotografije djece koje je snimio 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Prepoznajete li ikoga?
“Bio sam u naselju Hrasnica kod Sarajeva i napravio seriju fotografija o stanovnicima, uglavnom djeci. Skoro 30 godina kasnije, želim da se vratim, pronađem te ljude i ponovo ih fotografišem, a zatim restauriram ovo djelo kroz izložbu i knjigu”, naveo je za Klix.ba.
Dodao je da ga danas rat u Ukrajini brutalno vraća na lično iskustvo koje je doživio tokom rata u bivšoj Jugoslaviji.
“U mojim sjećanjima, prvi oružani sukob koji mi je pao na pamet je onaj u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine. Užas zlostavljanja, geografska blizina, politički i oružani angažman francuske vlade, djelovanje humanitarnih organizacija, intelektualni stavovi i značajna medijska pokrivenost bili su predmet svakodnevne debate u Francuskoj početkom ’90-ih. Sa svojih 20 godina, posebno sam dirnut. U to vrijeme sam bio fotoreporter i zanimalo me je pitanje izvještavanja”, kazao je.
Iskoristio je priliku da u oktobru 1995. ode u glavni grad BiH.
“U Hrasnici fotografišem djecu koja koriste česte periode prekida vatre (Dejtonski sporazum će okončati rat u decembru) da izađu na ulicu, idu u školu, povrate normalan oblik život na nekoliko trenutaka… Po povratku pokazujem 15-ak slika tokom izložbe u Perigueuxu. Od tada ovo svjedočenje ostaje u kutijama. Međutim, često razmišljam o ovom iskustvu i kako godine odmiču, vidim da se nazire godišnjica 30. godišnjica završetka borbi i moja želja da uradim nešto s ovim fotografijama je sve veća”, ispričao je.
Foto: Pierre Ouzeau
Na njegovu sreću, u julu 2022. godine dobija pismo jedne djevojčice koju je snimio krajem prošlog stoljeća.
“Izvinite što vas uznemiravam, ali samo sam htjela da vam se zahvalim. Jako rijetko sam na Facebooku i danas mi je porodični prijatelj poslao link s fotografijom jedne djevojčice koja mi se činila poznato. Pitala sam mamu da li sam to zaista ja. Ona odgovara: ‘Da.’ Još malo istražim odakle su fotografije i otkrivam tvoje ime. Prilično radoznala po prirodi, pokušavam saznati ko si i evo naletim na tvoju web stranicu i sve fotografije Sarajeva i Sokolović Kolonije. Samo sam htjela da vam se zahvalim što ste snimili ove fotografije jer nemam mnogo uspomena na djetinjstvo. Ja sam djevojčica s lijeve strane fotografije i samo sam željela da vam se zahvalim na ovom lijepom sjećanju”, napisala je.
Ouzeau je dalje opisao kako je došao u našu zemlju. Upoznao je ljude iz Udruženja za Hrasnicu – Sarajevo, čije je sjedište u Dordogneu, koja je od početka opsade organizovala transport lijekova i bolničke opreme te školskog pribora i osnovnih potrepština.
“Jacques Lobjoit, čelnik udruženja, tada se ponudio da ih prati prilikom humanitarnog konvoja. Prihvatam s velikim uzbuđenjem i strepnjom. Ideja da prvi put napravim izvještaj u zemlji u ratu mi se sviđa. Početkom oktobra, dvije poluprikolice s humanitarnom pomoći krenule su iz Lyona za Sarajevo. Trebat će im tri sedmice da stignu na odredišta zbog višestrukih zaustavljanja i blokada na kontrolnim punktovima”, naveo je.
Foto: Pierre Ouzeau
Jacques i Pierre istog dana kreću za Sarajevo. Kontrole punktove su prešli relativno lako i ovdje su stigli za 24 sata.
“Posljednji dio puta je najopasniji, jer idemo malim putem pored Igmana. Ovoj planini prilazimo noću s ugašenim svjetlima da na ne bi primijetili. Skoro mjesec dana sam ostao u Hrasnici, naselju blizu Sarajevo. Aerodrom i blizina planine Igman čine ovaj lokalitet i njegove stanovnike redovnom metom srpske vatre”, kazao je.
Živio je u stanu kod vrlo gostoljubive porodice. Prekidi vatre su bili sve češći zato što se rat bližio kraju. Struju i vodu su imali jedan sat dnevno.
“Uglavnom jedemo kuhana jaja i kupus. Često igramo šaha i razgovaramo uz poteškoće u sporazumijevanju”, naveo je. Upoznavao je komšiluk, a poznanici su mu pokazali mjesta koja treba izbjegavati zbog opasnosti od snajpera.
“Posjećujem ambulantu s dugim redovima majki s djecom koja zbog predugog boravka u podrumima pate od respiratornih problema. Idem u školi i posmatram koliko hrabro nastavnici pokušavaju održati nastavu. Tamo otkrivam nasmijane mlade ljude, koji su bili sretni što mogu ponovo izaći i družiti se. Fotografisao sam stanovnike i prilično dobro su me prihvatili. Nisam želio fotografisati nevolju ili šok, već družiti se s njima i fotografisati ih. U školama sam čak snimao fotografije razreda na njihov zahtjev”, kazao je.
Foto: Pierre Ouzeau
U istom periodu je pratio Jacquesa na sastanke kako bi se pripremio za dolazak humanitarnog konvoja. Ništa nije bilo jednostavno u organizaciji i shvata koliko je hrabrosti i upornosti potrebno za ovakvu akciju.
Početak je novembra 1995. godine. Kamioni s humanitarnom pomoći konačno stižu. Nažalost, dio paketa je iznuđen. Istovaraju pridošle pakete, mnogi ljudi im pomažu.
“Sutradan se vraćamo u Francusku. Idemo putem za Ilidžu, naselje koje ‘drže’ Srbi. Kamioni Ujedinjenih nacija idu ispred nas, a mi ih pretičemo. Konvoj se odmah zaustavlja i vojnik nam prilazi. Zamolio nas je da stanemo, izvinio se i objasnio nam da ne može biti odgovoran za nas i obećati nam da ćemo biti sigurni…”, rekao je.
Pierre se namjerava vratiti u Hrasnicu i pronaći ljude kako bi ih ponovo mogao fotografisati. Konkretno, planira odabrati između 20 i 30 fotografije snimljenih 1995. i napraviti nove portrete istih ljudi. Portrete će pratiti i tekstovi o njihovom djetinjstvu, kao i o onome što su u međuvremenu postali.
O ovom projektu ćete uskoro moći čitati na Klix.ba. Ukoliko poznajete nekoga s ovih fotografije, javite se putem Facebooka, Instagrama, X-a ili pošaljite mail na pierre.ouzeau@gmail.com. Sve fotografije možete pogledati na web stranici Sniper Alleyja.
