Dražen Ričl i Aljoša Buha, članovi crvene Crvene jabuke, su prije 38 godina doživjeli saobraćajnu nesreću u Jablanici.
Aljoša je preminuo na mjestu nesreće, a Dražen zadobio teške povrede. Preminuo je u bolnici 1. oktobra iste godine. Yugopapir je 1989. godine objavio intervju s njegovom majkom Elvirom Ričl, koja je otkrila detalje ove tragedije. Prenosimo ga u cijelosti:
“Sjećam se, bila je nedjelja prije nesreće. Svi zajedno bili smo na Romaniji, gdje moj brat ima vikendicu. Bilo nam je baš lijepo. Kad smo se vratili, snaha i brat svratili su kod nas na kafu. Tad je Dražen pričao o predstojećoj turneji, o tom drugom albumu. Ja sam zapamtila dobro njegovu rečenicu ‘Volio bih da se sve ovo odgodi.’
Kamo sreće da se ikako moglo odgoditi! Poslije toga, dok smo tako lijepo pričali – jer Dražen je zaista mnogo volio mog brata – moja snaha rekla nam je kako je, još uvijek, interesira hiromantija i da je tu jako uznapredovala. Onda je Dražen strogo pogledao u nju, okrenuo joj dlanove i radoznalo upitao: ‘Koliko ću ja živjeti?’ Kasnije, kad se kakva slična nesreća dogodi, učini nam se da je sve ovo bilo kao neko predosjećanje, znate…
Jedna moja komšinica, kasnije mi je to ispričala, vidjela je mog Dražena baš tog nesretnog četvrtka, kad je pošao u Mostar. Sva djeca, koja su bila tu vani, kao i obično, pošla su za njim, niz stepenice, prema ulici. On je stao, svakoga od njih pomilovao po kosici, i svakom od njih nešto rekao. Kao da se s njima zauvjek opraštao.
Baš su ga voljeli. Znao je da im dijeli bombone, kolače… Često bi izašao i pričao s njima, šalio se: ‘Gdje si ti, jarane, a?’ Oni bi se sjatili oko njega, pa ih poslije nije mogao otresti. Pratili bi ga do vrata…
Kao i svaka majka, svaki put kad bi krenuo na put, brinula sam se. Dražen je uvijek dogovarao prijevoz – od kuće. Ako mu nešto ne bi odgovaralo, jednostavno to ne bi ni prihvatio. Baš tada, uoči tog njihovog kobnog putovanja, pitala sam ga kakva su to kola kojima ide.
Umirio me je riječima: “Zlajin Fića ne valja, ali se ti ništa ne brini; ja i ne idem Zlajinim Fićom, idem sa Žerom, Golfom. Golf je nov, a Žera je dobar šofer.” Kako se dogodilo da se i on našao u Zlajinom Fići, stvarno ne znam. Moj Dražen je bio čak i jako visok. Ne znam, uistinu, kako se uopće smjestio u Fiću.
Zlaja mi je kasnije pričao da su htjeli nešto da prezalogaje negdje prema Jablanici. Kako tamo nije bilo ništa od onoga što su željeli, Dražen je predložio da skoknu do hotela Ruža, u Mostaru. Čuo je da je tamo lijepo. Taman da jedu i da na vrijeme stignu na koncert.
Zlaja mi to nikad nije objasnio – otkud Dražen s njim. Jednom prilikom pitala sam to i Žeru, da li je to bilo nefer s njihove strane, ali bilo je puno ljudi u kući pa je tako i prošlo. Pitala sam to i Cunju (bubnjara), a on mi je ovako rekao: “Ja ništa ne znam, teta Elvira. Znam samo da je bio dogovor da Žera i ja idemo zbog opreme, Golfom, a oni Fićom.”
Nikada nisam saznala pravu istinu. Da li se moj Dražen tada nešto naljutio pa promijenio plan, nažalost, ni sada ne znam. Tu tajnu je zauvjek odnio sa sobom…
Onda sam odmah nazvala brata i svog direktora, doktora Đokovića također. On je brže-bolje nazvao svoje kolege u mostarskoj bolnici. Rekli su mu da je Zlajo lakše povrijeđen, a da moj Dražen ima teške i preteške povrede.
Mi smo se odmah spremili i otišli u Mostar. Tamo smo bili u četiri sata ujutru. Primila nas je dežurna doktorka, izuzetno dobra žena, koja nam je ponudila i svoj ležaj – da malo odmorimo. Rekla nam je da nikad, u svojoj praksi, a ni u životu uopće, to nije vidjela: “Cio Mostar je bio tu. Ljudi su došli da daju krv. Bilo je sigurno jedan sat noću, kad se ta omladina razišla.”
Tako je pričala doktorka. Kad sam ja ušla u sobu da vidim mog Dražena, on nije znao za sebe. Bio je već u intenzivnoj njezi. Zlaja nije bio. Mislim da je već sutradan prebačen kući. Međutim, ja sam ostala u Mostaru. Tada su svi, iz Jabuke, pokazali da su zaista pravi prijatelji i pomogli su mi kako to samo pravi drugovi mogu. Dražena je trebalo što prije prebaciti na VMA, u Beograd. Tu se Žera puno angažirao.
Poslali su helikopter u Mostar. Ja to nikada neću zaboraviti. Bilo je užasno nevrijeme nad Mostarom. Puhao je jak vjetar. Zbog okolnih planina, izgledalo je kao da je stadion Veleža u nekom velikom loncu.
Čekali smo helikopter spasa. Ja sam nemo gledala u to užasno nebo, i čekala. Međutim, neko je došao i saopćio mi da se helikopter vratio, jer se nije mogao spustiti. Nešto me je bolno probolo u grudima. O, bože! Brzo sam otišla na telefon, jer sam bila u stalnoj vezi sa Žerom i rekla mu: “Žera, dragi, šta ćemo? Helikopter se ne može spustiti?”.
Onda je on meni: “Znamo mi to već, teta Elvira, ne brinite! Poslali smo već avion!”. Mi smo zatim otišli do aerodroma. Javili smo bolnici da spreme mog Dražena. Kad je avion sletio, mene su čuvali pred aerodromskom zgradom, da ne otrčim pred avion. Vidjela sam samo hitnu pomoć i nosila na kojima je bio moj Dražen, pokriven čaršavom. Moj brat i ljekar su ušli s njim u avion. Bio je to petak uvečer. Ja sam se vratila u Sarajevo.
U ponedjeljak sam otišla da vidim Zlaju, jer je bio kod kuće. Razmišljala sam o svemu. Shvatila sam da je, u toj cijeloj nesreći, vjerovatno taj Fićo bio kriv, jer je bio, kako su mi kasnije pričali, star i raskliman.
Kad se to desilo, sjedište je doslovno palo na Zlaju i zaklonilo ga. Udarilo ga je po nosu i imao je samo te povrede. Poslije su mu nešto sređivali na maksilofacijalnoj hirurgiji, ali je brzo došao k sebi, kao da se ništa nije ni desilo…
Na sahrani mog Dražena bilo je 10.000 Sarajlija. Ja toga nisam ni bila svjesna. Poslije su mi to pričali, da su satima i satima odlazili sa groblja. Cijelu noć, na hiljade mladih, sjedili su i plakali pored humke mog Dražena. To je moj Dražen zaslužio jer su ga svi zaista neizmjerno voljeli.
Ja se te sahrane sjećam ko kroz maglu. Znam samo da sam pred kovčegom rekla “E sine majkin, moglo je ovo mnogo drugačije”.
Njegova mi je razredna rekla, kad je došla kod mene, poslije sahrane: “Dražen je bio takvo dijete, koje je moralo biti voljeno.”
Eto, Dražen je sam postigao svu tu popularnost, odanost, tu dirljivu ljubav toliko hiljada mladih – tom svojom pojavom, svojim ponašanjem, svojom veselošću i dobrotom…
Mogu vam samo reći: proljeće ga donijelo, jesen ga odnijela. Kratak je bio njegov vijek, ali mislim da je za te svoje godine postigao mnogo više nego što bi neko drugi za neki duži, dupli život. Život mu je bio stvarno sadržajan…
