Brano Jakubović, jedan od osnivača i frontmen benda “Duzbioza kolektiv” kompozitor je pjesme “U3PM”, koju je ova grupa skoro objavila zajedno sa Dinom Šaranom, koji potpisuje tekst.
Ovaj singl, ujedno, najavio je dvanaesti album trenutno najpopularnijeg muzičkog sastava na južnoslovenskom prostoru, a više o svemu Jakubović je govorio za “Nezavisne”.
NN: Pjesma “U3PM” nastala je na derneku na kojem je bio i Dino Šaran. Pisali ste kako Vas je vesela ekipa izvukla iz studija da biste na derneku završili najtrezniji. Da li je to potvrda da se u muzici često uradi više ako se vremenski radi manje?
JAKUBOVIĆ: Muzika i vrijeme, po mom mišljenju, nisu ni u kakvoj međusobnoj relaciji. Nekada pjesma prosto sama dođe i sama se napiše, a nekada se vuče mjesecima po studijskim kompjuterima. Poslije više od dvadeset godina bavljenja ovim zanatom, mislim da su i meni, a i publici, draže ove što se same pišu. Studijske aranžmanske “frankenštajne” i produkcijske kerefeke uglavnom publika izignoriše i ispadne da služe samo za internu muzičarsku zabavu i glađenje ega po mudima.
NN: Ima li hajra od života za ljude koji redovno prate drugi dnevnik i ostale informativne emisije?
JAKUBOVIĆ: Narod postane ovisan o dnevnicima zato što grozničavo pokušava da pronađe neku dobru vijest. U bunilu prebacujemo sa kanala na kanal. Počnemo sa “našim” kanalima, pa kad vidimo da je tu totalna pušiona, prebacujemo na “njihove” kanale, u nadi da su tamo još gore vijesti i da će komšiji iz susjednog kantona, entiteta ili države da crkne krava, a onda se sjebemo totalno, jer nam je nad glavom globalna prijetnja poslije koje neće biti ni nas ni krava. Dabogda i meni i komšiji crk’o televizor umjesto krave.
NN: Koliko su politikom opterećeni ljudi u BiH u odnosu na ostatak svijeta? Kakav je Vaš utisak i može li se ići u neku vrstu generalizacije u vezi s ovim pitanjem?
JAKUBOVIĆ: Prije smo mi bili puno zatrovaniji, ali danas su strah i medijsko pranje mozga postali globalna stvar. Ni u jednom ćošku planete rahatluka nema. Najsmješnija su ona istraživanja tipa “u kojim državama su ljudi najsretniji”. Uvijek ispadne neka Skandinavska zemlja, gdje je ogromna stopa samoubistava. Jebi ga, ovi što prave tabele gledaju BDP po glavi stanovnika, pa po tome određuju. U praksi najčešće kokuzi imaju najveći osmijeh.
NN: Strah od pandemije zamijenio je strah od nuklearnog rata. Kome odgovara da ljudi budu u konstantnom strahu?
JAKUBOVIĆ: Kad bi znao da ima taj famozni “neko”, otišao bih da ga zadavim vlastitim rukama. Bojim se da nije mistični “neko”, nego svi mi zajedno. Lakše se bojati nego razmišljati
NN: “U3PM” je ujedno i najava novog albuma. Šta nam možete otkriti o istom?
JAKUBOVIĆ: Mogu vam otkriti da razmišljamo o zajedničkom EP izdanju sa Dinom Šaranom, na kojem bi bilo pet pjesama. Volio bih da na cijelom izdanju zadržimo ovaj akustični štih i jednostavnost pjesama. Ali o tom – potom, Bože zdravlja, što bi rekao kolega Šaran.
NN: Album “Agrikultura” objavljen je prije tačno dvije godine. Kako su se nove pjesme “snašle” u koncertnim repertoarima?
JAKUBOVIĆ: Mjesto na repertoaru su našle one koje su se same napisale. Mi volimo krojiti repertoar u odnosu na publiku i njihovu reakciju. Sviramo naše pjesme koje ljudi vole. Sebi možemo ugađati i na probama. Sretan sam što imamo po dvije-tri “opštenarodne” na svakom albumu.
NN: Pjesma “Ne da mi se” s albuma “Agrikultura” obrađuje problem društvene apatije i gledanja u ekran. Hipotetičko pitanje, koliko bi Vaš i život Vaše generacije bio drugačiji da ste u osnovnoj školi imali pametne telefone?
JAKUBOVIĆ: Sa nostalgijom se sjećam kako su mi roditelji dozvoljavali da samo vikendom idem u videoteku i iznajmljujem video-kasete sa filmovima. Radni dani bili su rezervisani za učenje i pokoji strip. Volio bih da sam imao pametni ili bilo kakav mobilni telefon, jer mi je užasno zamorno bilo dogovaranje gdje i kada ću se naći sa jaranima preko fiksnog. Uglavnom je svaki izlazak u grad počinjao sa nekim kašnjenjima ili pogrešnim mjestima za sastanak. Najluđe je što se isto dešava i danas, kada smo skoro povezani non-stop 24 sata.
NN: Redovno ste nam se javljali kratkim videima iz Novog Zelanda i Australije. Da li je pandemija zaslužna što ste postali uspješan montažer?
JAKUBOVIĆ: Ja sam video-montažer amater, jer želim da ljudima pokažem onu drugu stranu i doživljaje koji se dese iza i oko pozornice. Nisam influenser, ali sam uticajner zato što volim prevode ovih modernih stranih riječi na naš. Od “backstagea” puno mi je draže “zapozorje”.
NN: Prije “Dubioze”, balkanska muzička atrakcija u svijetu bili su samo “Emir Kusturica & The No Smoking Orchestra”. Nigdje nisam pročitao da su poredili ova dva benda. Šta Vi mislite, koje su sličnosti vaše muzike i uspjeha u svijetu, da li je presudno to što ste svijetu ponudili dio balkanske kulture, a ne neku našu verziju benda sa engleskog govornog područja?
JAKUBOVIĆ: Nama je važno da, kada sviramo izvan našeg govornog područja, ljudi odmah mogu da shvate odakle dolazimo. Zbog toga i koristimo mnogo balkanskih narodnih elemenata. Zbog toga, kada pjevamo na engleskom, forsiramo istočnjački akcenat. Bilo bi nam futavo da se pretvaramo da smo bend iz Londona sa kokni naglaskom. To smo što jesmo, ko voli nek izvoli.
NN: Redovno titlujete spotove na YouTubeu na španski i engleski jezik. Sudeći po komentarima, koliko se razlikuju reakcije na Vaše pjesme u svijetu u odnosu na region, da li je emocija slična ma gdje da se nalazimo?
JAKUBOVIĆ: Mene raduje što ljudi svugdje na svijetu naše pjesme doživljavaju na sličan način. Nije baš da mi pišemo neku “duboku” poeziju. Namjerno radimo pjesme koje svi, bez obzira na jezik, mogu da skontaju.
NN: Već imate najavljene koncerte za početak 2025. godine, a ljetna turneja nije ni počela. U prošlom intervjuu za “Nezavisne” govorili ste da u prosjeku 200 dana godišnje provedete na putu. Da li Vam nomadski život teže pada sa godinama?
JAKUBOVIĆ: Mi se ovim poslom bavimo iz dva razloga. Prvi je, što najviše od svega što nudi muzička industrija, mi volimo da sviramo pred živom publikom. To nam je draže i od studija i od pisanja pjesama. Drugi razlog je što volimo nomadski život. Volimo da idemo na mjesta na kojima nikada nismo bili i upoznajemo ljude koje vjerovatno nikada ne bismo upoznali. Ako jedno od ova dva fali, bolje je naći neki posao koji ne uključuje gitaru kao sredstvo za rad.
NN: Za kraj jedno pitanje koje pomalo zadire u privatnost. Više od deset godina živite na selu i obrađujete zemlju. Koliko Vas to čini mentalno zdravim i jakim čovjekom?
JAKUBOVIĆ: Rad je stvorio čovjeka, a nerad gospodina.
