Život je otvorena prazna knjiga u kojoj vrijeme piše stranice gusto kucanog teksta i svjedoči da vrijeme nije samo puki protok, nego milost Onog koji stvara. Želim da svjedočim o jednoj mladalačkoj istinskoj ljubavi koja je pobrisala granice i uklonila stereotipe. Svjedočim jednoj mladosti koja je uspjela.
Kao juče, došli su do mene, da se informišu. Da pitaju. Onako mladi, prelijepi..
Da li mogu da pokušam dogovoriti dijalizu njemu, u Travniku, jer se vjenčaju i želja mu je da to bude kod njegovih. U prvi mah nisam ni primijetio da je Adis bolestan. Ali sam očevidac jedne nevjerovatne ljubavi dvoje mladih ljudi na prvi pogled. Nevjerovatnog optimizma.. Vidio sam to u njihovim pogledima punih ljubavi. Slomilo me je u milion komada. Pokušao sam da se ne primijeti. I naravno da sam se potrudio da mu zakažem dijalizu u Travniku kako bi svoju sreću krunisali uz svoje najmilije.. Podsjećali su me na dva divlja goluba prekrasnih krila koji na vrhu kuće guguću jedno drugom uprkos kiši, uprkos vjetru.. Poslije svadbe nastala je sumorna stvarnost. Sanitet i svaki drugi dan vezan za dijalizni aparat.
A ona uz njega stalno.Bodri. Šapuće. Voli…Mladalački žar, pomislio sam. Nisu ni svjesni koliko će bolna biti njihova velika ljubav. A velike ljubavi proizvedu velike boli.Patnje i duševne uzdahe koje bole.. Mladost je bila okidač da društvo pokuša . Amidža se prijavio za donora. Pripreme.Testovi. Turska klinika.
Beznađe zamijeni nada. Raziđoše se mutni i sumorni oblaci.. Ljubav po prvi put ugleda sunce sreće. Oni oblaci beznađa ispariše.. Nestaše na trenutak i one strepnje koje su im stiskale grudi. Sve je mirisalo na novo proljeće u njihovom životu.Svi smo bili u stanju sreće zbog njih. Zbog njihove mladosti. Zbog čiste, nepatvorene ljubavi.. Ali….kao grom. Amidža ne može biti donor. Svijet se u očima ovo dvoje mladih ljudi u trenutku ruši.. Mnogo je to besanih noći.. I suza koje su produkt ljubavi i tuge.
A suze mladih ljudi koji se vole su dove. A one kad u dugim, tamnim besanim noćima padnu na pod, meleci čine dove. Da se raziđu oblaci tuge. Da usja sunce koje će obasjati njihovu veliku ljubav.. A onda ona.. Mersija pravi korak vrijedan divljenja.
Predloži da ona svojoj životnoj ljubavi podari dio sebe. Svoj bubreg. Čitava javnost je pratila proces.. Sa zebnjom. U dovama.. Da i njih pogleda sreća.
I pogledala je. Plemeniti Gospodar veličanstvenog Arša je razgalio. Dušu aškom napojio.. I u čitavom kolopletu događaja, prosuo Svoju milost na ovo dvoje mladih prekrasnih ljudi.. Liječenje uspijeva.. Sreća je velika. Beskrajna. Gradačac ushićen. Bosna je ponosna na njih dvoje.
Želim da svjedočim o njihovoj ljubavi.. Želim da ovo svjedočenje bude podstrek mladim ljudima koji sumnjaju u ljubav..
A ljubav izraz božanskog nadahnuća datog čovjeku.. Ova ljubav je ljubav gradačačakog Omera i Merime. Hasana i Adevije. Medžnuna i Lejle.. Romea i Julije.. I više.. mnogo više od toga.
Onda se upitam: Koliko voli Onaj koji je stvorio ljubav?
Ona je u zalog stavila svoj život zarad ljubavi i zajedničke sreće. Nešto što će pjesnici opjevati. Pisci opisati. Historija zabilježiti.. A mi svi dobro upamtiti, koliko vrijedi iskrena i čista ljubav. Jer samo takva pobjeđuje i bolest i smrt.. I donosi neizmjernu i vječnu sreću..
Morao sam.. Imao sam obavezu jer sam ga vidio danas. Adisa. Visok i korpulentan. Nasmijan. Ni traga bolesti.
Neka ostane zapisano. O gradačačkom Mersiji i Adisu.. O ljubavi za sva vremena.. prenosi haberhana
Hvala ko podijeli!
