“Došao sam nekih desetak minuta prije dženaze na Bare, a tu sam zatekao oca od bebe i njegovu porodicu, stajali su u redu i ljudi su im izražavali ta’ziju. A pored njih, na velikom stolu, bio je mali tabut…”, ovako započinje svoj večerašnji status imam Ferhadija džamije u Sarajevu.
Preseljenje čovjeka s dunjaluka ostavi traga na svakome, a naročito kada se radi o djetetu, ili tek rođenoj bebi. Muhamed efendija Velić večeras je svojim pratiocima podijelio emotivan status koji nikoga nije ostavio ravnodušnim, prenosi Hanuma.ba.
Naime, Velić je jučer klanjao dženazu namaz bebi koja je na dunjaluku živjela svega tri dana. Kako dalje navodi u svojoj objavi, ispunio je želju babe djeteta, a otac je počeo plakati, da se imam Velić pita kako “ni sam nije prokinuo”.
Njegovu objavu prenosimo u cjelosti;
“Jučer sam klanjao dženazu jednoj bebi koja je živjela samo dva dana. Odredili su me po službenoj dužnosti. Došao sam nekih desetak minuta prije dženaze na Bare, a tu sam zatekao oca od bebe i njegovu porodicu, stajali su u redu i ljudi su im izražavali ta’ziju. A pored njih, na velikom stolu, bio je mali tabut, s umrlom bebom. Prizor koji zaustavlja dah. Stajao sam tako s njima, nakon ta’zije, čekajući termin za dženazu i razgovarao s ocem od bebe. Držao se poprilično dobro, svjestan Allahove odredbe. Govorio mi je sa suzama u očima, da njegov Nail, tako je bebi dao ime, iako je samo dva dana bio na ovome svijetu, imao je ulogu, mnoge je u porodici osvijestio i pouka je bila velika s njim. Zadovoljan je s Allahovom odredbom, jer mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Samo jedno, kaže, ne može prežaliti i ne zna kako će izaći na kraj s tim. Kaže da ne može prežaliti, jer je vrijeme bilo kratko, što svome Nailu nije proučio ezan i ikamet. Kaže da mu je toga najviše žao. Gledam ga, suze mu u očima. Kažem mu, brate, je l želiš da mu sada proučiš ezan i ikamet?! Hoćeš li ti il’ ću ja? Kaže da bi volio više da ja proučim. Rekao sam tamam. Zamolio sam džemat da sačekamo nekoliko minuta, prišao do malog tabuta i bebi na desno uho proučio ezan a na lijevo ikamet. Otac je cijelo vrijeme plakao. I sam ne znam kako nisam prokinuo. Možda zbog posta. A bilo mi je drago da sam mogao ispuniti želju ocu koji će ubrzo svoju bebu spustiti u mezar i koliko toliko ga utješiti. Bio je zahvalan. A onda smo bebi klanjali dženazu; našem dobrom Nailu, koji se rodio prvi dan ramazana, treći dan preselio, a četvrti mu je bila dženaza. I koji će čekati svoje roditelje ispred dženneta da ih uvede u njega. Jer, Allah će dati lijep ishod strpljivima. Eto, u nekoliko minuta, od ezana bez namaza i do namaza bez ezana, stanu sve naše želje. Toliko je trajao Nailov život. A je li mislite da i naš traje išta duže?! Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.”
