Za PRESS piše: Mustafa Cerić
Dragi moji,
Život čovjeka na dunjaluku je saga o povratku i odlasku. Čovjek dođe ovdje odnekud. Dođe od nekog. Neko ga ovdje donese il’ dovede. Ni sam ne zna ni kako ni zašto dok mu se ne kaže da je tu kratko. Da mu se valja vratiti tamo odakle je istjeran ako ovdje dok boravi bude poslušan i dobar. A ako bude neposlušan i zao, njegov povratak neće biti u raj, odakle je protjeran, već u pakao gdje su smješteni neposlušni i zli ljudi. Na prvu, obujmi ga želja da se što prije vrati u obećani raj. Dunjaluk mu je pakao. Na drugu, uhvati ga strah od straha od pakla. Ali samo dok ga mori dunjalučka muka. Čim opasnost prođe, zaboravi to što ga je strefilo. I nastavlja da živi kao da Boga nema. Ne vuče ga više ni želja za rajem niti ga hvata strah od pakla. Sve mu je poravno dok mu je veselo i dok mu se čini da je sâm sebi mjera. Da je sâm sebi dovoljan. Trzne se iz sna tek kad shvati da ništa o njemu ne ovisi osim spoznaja i vjera da se mora vratiti svom Stvoritelju. Koji ga nije pitao ni kad ga je ovdje dovodio, niti će ga pitati kad ga bude odavde odvodio. Iako su manjina, ali uvijek ima među nama ljudi koji ne žive samo u želji za rajem i samo u strahu od pakla, već žive samo iz ljubavi prema Svevišnjem Bogu, žudeći za Njegovim zadovoljstvom – rizalukom.
Zato, dragi moji, zavirite u vaša srca da provjerite koliko u njima ima vjere, kao ljubavi prema Voljenom i koliko u njima ima uvjerenja da to što raditi je znak Božjeg zadovoljstva – rizaluk! Samo ljubav prema Voljenom pokazat će vam put povratka tamo odakle je Adem protjeran zato što nije bio poslušan. Ni pusta želja za rajem, ni lažni strah od pakla nisu spas od beznađa zbog odlaska. Samo su vjera i ljubav spas od strašnog pakla i put do obećanog raja.
Dragi moji,
Vlast je politika, a politika je vlast isto tako saga o povratku i odlasku s tom razlikom što u ovom slučaju povratak ne znači odlazak, već ostanak na vlasti. Povratak vjeri u Boga i ljubavi prema domovini i državi je uvjet za vlast da bude slobodna od straha od narodnog gnjeva, koji uzrokuje njen dragovoljni odlazak ili prisilni progon. No, vlast, svaka vlast na dunjaluku, ima jedan problem, koji je sličan Ademovom dok bijaše u raju. Ima đavola koji joj šapće da je moć ta koja ju čini sretnom i drugačijim od ostalih, koji nemaju to što ona ima i koji ne mogu dotaknuti to što ona može. Adem je samo radoznalo povjerovao đavolu kad mu je šapnuo da ako zagrize zabranjenu jabuku da će sve tajne spoznati. Nije tajne spoznao, ali jest progon iz raja osjetio. Adem se pokajao, ali je izgubio ono što je imao. Kazna mu teška bijaše da iz blizine gleda svoje mjesto u raju, kojeg je izgubio zato što je slušao đavola. Čežnja za izgubljenim rajem bila mu je preteška. Otuda je nastala kletva: „Dabogda im’o, pa nejm’o “ pa da vidiš kako je onima što nisu nikad imali ono što si ti jednom imao. I vlast, nepravedna vlast, je samo pohlepno bezobzirna po nagovoru đavola da vlada svime što joj može doći do ruke.
Ali, nije svaka vlast nužno đavolska. Vlast može biti i anđeoska pod uvjetom da zna odakle dolazi, da je svjesna (t)ko je dovodi da sjedne na stolicu, da ima osjećaj da ju gleda Onaj koji vječno vlada nad svima pa tako i nad njima, koji imaju vlast, koja nije vječna, već promjenljiva i zamjenljiva, kao što se mijenja i zamjenjuje odjeća za ovu ili onu sezonu. U islamskoj tradiciji stoji da kad Svevišnji Bog želi jednom narodu dobro, učini da njegova vlast bude na strani istine i pravde, da se blago i pošteno odnosi prema narodu, da odgovorno i savjesno prikuplja i troši narodno blago u korist svih a ne samo za svoje neprincipijelne podanike. U tom slučaju vlast je blagodat a ne prokletstvo.
No, kad Svevišnji Bog hoće da kazni jedan narod zbog asiluka, neposlušnosti, onda dopusti da vlast preuzmu džahili, koji ne vide dalje od nosa; da vlast uzurpiraju nedolični, koji sramote vjeru i narod; da vlast ugrabe nepošteni, koji grabe samo sebi; da vlast prisvoje bezdušnici, koji ne znaju ni evvela ni ahira; da vlast okupiraju nedorasli i nezreli, koji državu daju i prodaju u bescjenje radi lične koristi. Samo Sveznajući Bog zna kad će biti smak svijeta, ali nam je rečeno da imaju znakovi, koji treba da nas upozore na mogućnost smaka svita, od kojih su najstrašniji oni kad vlast preuzmu pokvarenjaci, razvratnici, lažljivci, izdajnici, pokvarena ulema- učenjaci i nasilni oficiri i vojnici.
Dragi moji,
Između „đavolske“ i „anđeoske“ vlasti potrebna nam je ljudska narodna vlast, koja osjeća bilo naroda, koja se ne prodaje đavolu, niti se predstavlja anđeoski, već se spušta na zemlju ljudski i narodno da pokaže svoje pravo lice od istine i pravde, od dobrote i poštenja, od sreće i zadovoljstva za sve ljude dobre volje. Bosna zaslužuje takvu vlast. Nije to ne dostižno ako svi shvatimo da je istinski povratak vjeri i moralu te povjerenju u narodnu volju put do općeg mira i sigurnosti umjesto nemira i nesigurnosti. Ako ne bude istinskog povratka vjeri i moralu, onda ni bosanskoj vlasti, ali ni nama kao naciji i državi, „ne gine“ odlazak sa bosanske političke scene. Nije li vrijeme da svi ozbiljno shvatimo ovu upozoravajuću poruku od rahmetli Alije: „Nemojte gubiti iz vida da, ako se budemo kockali sa državom, još jedan genocid nad našim narodom nije isključen“.
Zato je naša poruka danas: „Odgovorni i savjesni bosanski državnici naprijed, a kockari i prevaranti – nazad“!
Nema drugog puta već povratak onim vrijednostima, koje su nas okupljale za vjeru, za moral, za naciju, za državu, za bratsku i prijateljsku ljubav među nama!
Ako to izgubimo, odnosno ako smo to već izgubili i ne osjećamo da se moramo tim vrijednostima vratiti, onda ostaje samo odlazak s vlasti, koja nije u stanju da se opameti ni nakon svih iskušenja i upozorenja da je „sad pitanje – povratka ili odlazak“.
Dragi moji, izbor je vaš!
Tako nam Milostivi Bog pomogao! Amin!
