Vijest o zaista preranoj smrti Dejana Milojevića uhvatila me nespremnog, kao i mnoge druge.
Oni koji nisu imali prilike svjedočiti Dejanovoj genijalnosti, i kao igrača i kao trenera, ne znaju šta su propustili.
Zaista ne mogu reći da li je on bio bolji kao košarkaš ili kao trener. Mene je fascinirao i kao jedno i kao drugo. Jednostavno je toliko bio dobar.
Milojević je kao košarkaš bio zaista čudo prirode. Za 201 centimetar visokog igrača, u vrijeme kada je on bio igrač, bilo je nepojmljivo da igra na poziciji krilnog centra, osim ako se ne zove Denis Rodman.
E pa Dejan je nešto bio kao Rodman, što se tiče hvatanja skokova, ali on je bio izrazito i poenterski nadaren. Fenomenalan skorer, ali i efikasan, ne kao mnogi što ošutaju 30 puta, da bi postigli 30 poena.
Tri godine u nizu je bio proglašen za najkorisnijeg igrača ABA lige, sve za vrijeme dok je igrao u podgoričkoj Budućnosti i beogradskom Partizanu. Vjerujte, ako niste svjedočili, takvu zvijer ni prije niste vidjeli, a ni poslije nećete.
Ako mislite da je tu kraj njegovoj genijalnosti, grdno ste se prevarili. Milojević je nakon igračke karijere odlučio postati trener, a mnogi bi se složili da je kao takav bio podjednako dobar.
– Nikola je stvarno na putu da napravi strašnu karijeru. Mogu samo da kažem da sam ponosan na njega, a i na sebe što sam makar malo učestvovao u njegovom razvoju – rekao je prije izvjesnog vremena Dejan Milojević.
