Suđenje roditeljima dječaka ubice po privatnoj tužbi 27 članova porodica ubijene djece u OŠ “Vladislav Ribnikar” nastavljeno je jučer u Beogradu. Za govornicu je izašla Nina Kobiljski, majka djevojčice Eme Kobiljski koja je ubijena u pucnjavi u školi.
Kobiljski je svoje svjedočenje započela potresnim izjavama u kojima se prisjećala trenutaka koje je provela sa kćerkom, a opisivala je svoju djevojčicu Emu i probleme koje je imala prilikom rođenja.
– U meni 8 mjeseci kuljaju emocije, riječi koje nemam gdje da kažem i podijelim. Naša Ema je bila naša treća sreća, jer su dvije trudnoće bile neuspješne. Naša Ema je rođena prijevremeno, bez samostalnog disanja, sa upalom pluća. Naše brige su bile od početka, da li će moći sama da jede i samostalno da se razvija. Naša Ema je bila veliki borac, sve je preživjela. Ona je bila potrebna ovom svijetu, trebalo je da preživi. Pričala sam joj da je ona moj ostvareni san i božiji dar. Molila sam se Bogu za jednu kćerku, pričala sam joj: “Baš tebe sam željela”. Nisam željela da Ema bude sama, baš kao što ni sada ne želim da Mila (Emina rođena sestra prim. aut.) bude sama. Naši snovi su se ostvarili, počeli smo da živimo i do 3. maja smo živjeli život koji je ispunjen ljubavlju – priča kroz suze Emina majka Nina.
Ona je dalje opisivala da je njena kćerka “grlila ljubav”.
– Uživala je u zajedništvu. Kada je vidjela da se neko grli, ona je trčala ka njima da zagrli. Grlila je ljubav. Ona je rasla, imali smo mnogo izazova. Vodili smo je na sve moguće fizikalne terapije, kod logopeda.. Ostvarila je punu fizičku snagu, bila je moje visine 180 centimetara. Ona nikada nije kaskala ni u čemu. Bila je brilijantna u svemu. Naša Ema je za svojih 13 godina naučila sve to je trebalo da se zna. Da voli, da oprosti i da bude dobra sestra. Mi prepoznajemo da ono što je nama bilo važno da prenesemo, da negdje vidimo da ih je ona skroz usvojila. Pričala sam joj: “Ema, život ne smije da se da se živi pod prisilom, treba da radiš ono što ti želiš i biraj svoje želje, jer mi nismo tu da te kontrolišemo nego da te usmjeravamo”. Sve drugo što nije bazirano na slobodnoj volji nije suština – priča Emina mama.
“Treba u životu da budete ljudine”
Kako dodaje, pred sam kraj aprila, njeni roditelji su čuvali Emu i njenu sestru.
– Mama mi je pričala koliko je Ema odgovorna. Vodila je Milu na trening. Ema je bila ta koje je bila hrabra i uz koju se Mila osjećala sigurno. Kada ja nisam fizički tu, sve je bilo u redu – kaže ona.
Potom se prisjetila 1. i 2. maja.
– Prvi i drugi maj smo proveli na selu. Gledala sam kako samoinicijativno radi stvari na koje smo je usmjeravali cijeli život. Zovem ja supruga Dragana koji je radio u Rumuniji i kažem mu da se meni plače koliko su ova djeca dobra. Tada sam vidjela da je ona stasala. 2. maja smo se vraćali. Ja sam Bogu zahvalna na tim danima, nisam ostala uskraćena ni za jednu emociju, zagrljaj, toplu riječ. Sve što sam osjećala, ja sam joj rekla. Dragan sada kaže: “Ja nisam imao 1. i 2. maj”, a ja kažem da sam ga ja imala i da mi nije bilo dovoljno. Vraćali smo se sa sela i u kolima se Ema smijala dok se igrala sa Milom. Rekla mi je dok me je češkala: “Znaš koliko te volim!” – rekla je Nina Kobiljski.
Kako objašnjava, Ema je imala dugu kosu do leđa i bila je presrećna što se isfenirala za školsko slikanje.
– Tada mi je rekla: “Ti ćeš mene stalno ovako”. Rekla sam im da legnu ranije jer sutra idu u školu. Ušla sam u sobu i rekla: “Treba u životu da budete ljudine. Tu ste da pomažete jedni drugima”. Tako sam ih ispratila i Ema je to i bila i tako je i otišla. Vjerovala je nama. Nikada se nije desilo da se posvađamo, a odmah se pomirimo – rekla je ona.
Kako navodi, Ema je znala uvijek da kaže: “Oprosti, pogriješila sam”.
– Nikada nisam bila dosljedna u kaznama, moje uvjerenje je da čovjek uvijek može da se popravi. Shvatila sam da ne može, da postoje situacije koje su konačne. Nikada mi nije palo da pamet da može da se dogodi konačnost i da ovako nešto može da se desi. Mislila sam da imamo božju zaštitu – rekla je ona.
Kobni 3. maj
Potom se prisjetila kobnog 3. maja.
– Tog 3. maja, ustala sam kao svako jutro u 7 ujutru za posao. Ema me je dočekala potpuno spremna, očešljana… Rekla sam joj: “Kako si lijepa, kada si ustala?”, a ona mi je odgovorila: “U pola 7, da zauzmem kupatilo!” Jedva je dočekala da ode u školu, bila je radosna. Ema je otišla prva u školu u pola 8. Poslije 10 minuta neko zvoni, kad ono Ema. Vraća se, zaboravila je kartone za tehničko. Ema gleda u mene i Milu i kaže: “Kako volim ovu malu!” – rekla je Nina Kobiljski.
Posljednja scena koje se sjeća su Ema i njena sestra koje zagrljene silaze niz stepenice zgrade.
– Nisam znala da ih tada posljednji put vidim kako idu zajedno. Nisam mogla da upalim automobil kada sam krenula na posao. Na Pančevačkom putu dobijam poziv u 8.48 sati. Zove me majka Emine najbolje drugarice. Pita me je l’ mi se javljala Ema i govori da je u školi bila pucnjava. U tom trenutku počnem da se tresem, nailazim na policijski automobil, stajem i trubim i pokazujem da dođu ka meni. Ne mogu da ustanem iz automobila, otvaram prozor i kažem im: “Molim vas, pitajte, je l’ bila neka pucnjava u školi”. Policajac mi kaže da je bila pucnjava, ali da su sva djeca dobro. Okrećem se i brzo vozim za Beograd. Zovem Emu koja mi se ne javlja. Potom zovem mog oca i kažem mu: “Tata, ne govori mami ništa, sigurna sam da je sve u redu, idi dočekaj Milu, ja stižem. Stani ispred škole i čekaj Emu”. Stižem ispred zgrade, prolazi komšija kojeg ne poznajem i pita me da li idem u školu. Rekao mi je: “Ja ću Vas odvesti”. Odvozi me i sjećam se da trčim do škole i uočavam gomilu ljudi, Hitne pomoći, a ja nemam ta očekivanja u glavi – kaže ona.
Nina Kobiljski kaže da je trčeći ka ulazu vidjela Eminu drugaricu koja je bila u kolima Hitne pomoći sva krvava.
– Pitam je šta se desilo, ona kaže: “K. je pucao, mi smo pobjegle”. Trčim do ulaza, ali kao da ne razumijem šta pričaju, nekontrolisano se tresem i ne mogu da prestanem. Čekam Emu jer znam da će ona da izađe. Pokušavam da dobijem neke informacije. Poslije sat i po, dva, kada je mlađa kćerka otišla, prepustila sam se strahu i agoniji. Sve prijatelje sam zvala telefonom. Saznala sam da je Joca, Emin najbolji drug povrijeđen kao i nastavnica historije. A znala sam da Ema ima taj čas. Kasnije sam pitala, odgovarala je i dobila 5. Tog časa su svi stigli da odgovaraju. Smijali su se i bili radosni do 8.38 – kaže ona.
“Bilo je očigledno da nije u školi”
U međuvremenu su počele da pristižu informacije da postoje povrijeđena djeca.
– Zvala sam i molila da mi kažu gdje je Ema, međutim, ništa nisam saznala. Pričala sam da moram da budem ovdje, da ne smijem da napustim ovaj ulaz. Sigurno se mnogo uplašila i htjela sam da je zagrlim. Čekala sam. Bilo je očigledno da nije u školi nakon što su sva djeca izašla. Nije mi ni na kraj pameti bilo da je njoj moglo nešto da se desi. Znam da će biti dobro, ali je nema. Zove me prijateljica iz policije i kaže mi da ima još djece u školi, prenoseći mi riječi kolege. Ja sad shvatam da ona nije povjerovala, ali mi je rekla šta joj je on rekao. Nastavila sam da čekam da je utješim. Otvorila sam vijesti i vidjela da je ubijen čuvar i osmoro djece. Bila sam ubijeđena da to nije tačno. Neke informacije su počele da stižu do mene poput one da se javimo policiji. Rekla sam mami: “Ti budi tu kada Emu izvedu” – priča Kobiljski.
Kako kaže, nju su tada dovezli ispred policijske stanice.
– Pitala sam ih šta će biti kada mene prozovu. Policajci su samo slijegali ramenima. Kako izlaze ljudi, vidim Ivana Božovića, prepoznajem ga i vidim da plače. Pitam ga: “Što plačete?”, pogledao me je i rekao: “Kako zašto plačem, kćerka mi je ubijena”. Dok mi to izgovara, ne stižem da procesuiram, mene prozivaju. Tada sam prestala da razaznajem zvukove i da vidim. Ulazim i čekam da inspektor počne. Izgovorio je: “Žao mi je…”, kada ja puštam krik i više ga ništa ne čujem. Neko me je spustio dole, roditelji druge djece su tu bili i svi smo se grlili. Rekli su mi: “Treba da vas preveze Hitna”. Samo sam rekla mami i Draganu: “Ema je poginula”. U ležećem položaju Hitna me vozi kući, a ja šaljem desetine poruka i ponavljam samo te tri riječi. U tom trenutku osjećam, ali ne mogu da prihvatim. Dok mene zbrinjava Hitna, saznajem da i mama pada ispred škole, a Dragan ispred apartmana. Zbrinjava ga njegov igrač. Inicijali naše djece su izašli u novinama, a mi 4 sata ništa nismo znali, a ostali jesu – kaže ona.
Kako navodi, ne postoji spremnost za taj trenutak, ali da nije trebalo toliko da budu u neizvjesnosti.
– Kada sam ušla u kuću, svi su bili tu. Porodica, prijatelji, a ja sam imala potrebu da legnem u Emin krevet i samo sam čekala da Dragan dođe. Bila sam u Eminom krevetu, ridala sam, mislila sam da će mi se rastrgnuti pluća i da ću biti sa Emom – kaže Nina.
Ona je rekla da kada je došao Dragan, njen suprug i Emin otac, sjela mu je u krilo i tako zagrljeni su plakali pola sata.
– Identifikacija je bila strašna. Dolazi doktorica, koja je mama Draganovog igrača i prilazi mi u zagrljaj. Kada smo se probudili 6. maja, koliko god da sam se radovala što ću je vidjeti posljednji put, bila sam u strahu. Prijateljima i porodici sam dan prije sahrane rekla da mi pričaju: “Najgore se desilo, današnji dan nije strašniji od toga što se desilo”, da mi te riječi pomognu da se borim sa strahom – kaže ona.
Svjedočenje Nine Kobiljski je prekinuto, a sljedeće ročište je zakazano za 22. februar 2024. godine u 9 sati.
Podsjetimo, prije nje govorila je porodica Angeline Aćimović, djevojčice koja je preminula poslije 12 dana borbe ljekara za njen život.
Otac ubijene Angeline, ispričao je da je nakon informacije da mu je kćerka teško ranjena odbio da popije lijekove za smirenje, kako bi osjetio bol jer su i djeca mogla da trpe tih 10 sekundi straha prije nego što su upucana.
27 članova porodica podnijelo tužbu
Ovo ročište se odnosi na parnični postupak koji je uslijedio nakon prijave 27 članova porodica ubijenih u OŠ “Vladislav Ribnikar” koji su podnijeli tužbu protiv dječaka ubice, njegovog oca Vladimira Kecmanovića, majke Miljane Kecmanović i protiv škole.
Tužba zbog koje se jučer održalo ročište je podnijeta zbog naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove usljed smrti bliskog lica, kao i na ime pretrpljenog straha. Također, ovom tužbom je zatražena i novčana renta, dakle buduće davanje određenog iznosa novca od dana presuđenja pa dok za to traju uslovi – i to na ime buduće nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove usljed smrti bliskog lica.
Na prethodnom ročištu, koje je bilo pripremno, advokati su iznijeli dokaze za koje smatraju da će biti ključni u postupku.
Ročište trajalo šest sati
Parnični postupak koji je započet prekjučer trajao je šest sati. Prekjučer su svjedočili roditelji ubijenog Andrije Čikića, njegova majka Suzana Stanković Čikić i otac Miloš Čikić, roditelji ubijene Ane Božović, majka Ninela Radičević i otac Ivan Božović i roditelji ubijene Katarine Martinović, majka Miljana i otac Zoran Martinović.
