Troje od 10 stanovnika Grčke žive kao podstanari. To je relativno malo u poređenju sa Njemačkom gdje više od polovine stanovništva ne živi u svoja četiri zida, nego plaća stanarinu.
Međutim, prema Eurostatu, zavodu EU za statistiku, u odnosu na platu mjesečni izdaci za stanarinu u Grčkoj veći su nego u Italiji, Španiji i Njemačkoj.
“Bila sam stvarno očajna, jer nisam mogla da pronađem stan”, kaže Elza iz Atine za Deutsche Welle.
“Čak sam razmišljala da svoje stvari stavim u skladište kako bih mogla na miru da nastavim potragu za stanom”, dodaje Elza.
Nakon osam mjeseci potrage, ova 48-godišnja službenica konačno je uspjela da pronađe stan.
Kako bi smanjila troškove, do tada je sa 15-godišnjim sinom živjela kod roditelja.
Njen posao u računovodstvu nije bio dovoljan za stanarinu, pa je prihvatila i dodatni honorarni posao. S obzirom na to da radi u jednom od skupih južnih predgrađa Atine, tražila je stan u blizini posla.
“Agenti su mi rekli: ‘S obzirom na to koliko novca imaš, trebalo bi da se preseliš u neki drugi kraj grada, ovaj nije za tebe’.”, ispričala je Elza.
Ipak, imala je sreće, pa je svoj stan konačno pronašla preko oglasa i bez pomoći agenta. Sada za 130 kvadrata plaća 900 evra, što je dvije trećine njene plate, prenosi Nova.
U Njemačkoj vlada pravilo da za stanarinu ne bi smjelo da se plaća više od jedne trećine. Ali ni to u Njemačkoj, posebno u većim gradovima, više ne važi.
Hristos (42), koji radi u ugostiteljstvu, takođe je dugo tražio stan, i to 15 mjeseci.
“Bio je to jedan od najgorih perioda u mom životu. Uticalo je i na moj posao. Nisam bio usredsređen. Brinuo sam se gdje ću da živim i kako ću ako ne pronađem nešto što sebi mogu da priuštim. Stres je bio ogroman”, kaže Hristos.
Mjesecima je van radnog vremena pretraživao internet, čitao novine, odlazio do agenata za nekretnine i hodao ulicama tražeći nekretnine za iznajmljivanje. Nakon 15 mjeseci slučajno je ugledao stan koji je upravo tada bio oslobođen.
“Razgovarao sam s vlasnikom i dobio stan. Taj dan sam se osjećao kao da sam dobio glavni dobitak na lutriji”, priča Hristos.
Hristos plaća 380 evra najamnine za 50 kvadratnih metara.
“Kada bi mi naplatili 450 evra, ne bi mi ostalo za režije”, kaže on.
Hristos trenutno dijeli stan sa rođakom. Spava u dnevnoj sobi, a njegov rođak, koji ne može da nađe stan, u spavaćoj.
Do prije nekoliko godina zajednički stanovi bili su gotovo nepoznanica u Grčkoj. Ali, troškovi života veoma su porasli i mnogi su se okrenuli takvom načinu rješavanja stambenog pitanja.
Prema podacima Evropske unije, prosječan radnik u Grčkoj na stanarinu troši 37 odsto svoje plate.
“U velikim gradovima kao što su Atina i Solun, taj postotak je mnogo veći i iznosi 60 do 70 odsto”, kaže za DW Angelos Skijadas, pravnik i predsjednik Panhelenskog udruženja za zaštitu stanara. Prema podacima specijalizovane internet stranice “Spitogatos”, stanarine su između 2015. i 2022. godine porasle za 48,7 odsto.
U centru Atine prosječna cijena iznajmljivanja u 2023. je 9,52 evra po kvadratnom metru, a u skupim južnim predgrađima 11,30 evra po kvadratnom metru.
Prema podacima za 2023. sa stranice “Numbeo”, koja poredi troškove života u Evropi, jednosoban stan u centru Londona košta 2.228 evra, u Berlinu 1.316, Parizu 1.291, Rimu 1.003, a u Atini 500 evra. Na prvi pogled čini se da je to povoljno, ali je za stanovnike Grčke previše, jer zarađuju prosječnu neto platu od 900 evra.
Lijepo vrijeme i još uvijek relativno niske cijene kupovine i iznajmljivanja nekretnina posljednjih godina privukle su brojne investitore i turiste.
Za Skijadasa je očigledno da je za nagli porast cijena iznajmljivanja “zaslužan” sve veći broj “Airbnb-stanova”, to što stranci kupuju nekretnine i iznajmljivači koji žele da nadoknade gubitak prihoda zbog velike ekonomske krize posljednjih godina.
Osim toga, pojedini stranci van EU koji kupuju nekretnine visokog kvaliteta u Grčkoj kako bi dobili takozvanu “zlatnu vizu”, a koja im garantuje dozvolu boravka u Grčkoj i šengensku vizu. Ti propisi su uvedeni 2013, ali su 2022. izmijenjeni.
Stratos Paradijas, pravnik i predsjednik Panhelenskog udruženja vlasnika nekretnina, ne dijeli to mišljenje. U razgovoru za DW on objašnjava da se samo mali postotak nekretnina u određenim dijelovima Atine iznajmljuje kratkoročnim iznajmljivačima i turistima preko “Airbnb” i sličnih platformi. Međutim, tačnih podataka nema.
Postoje, kaže Paradijas, hiljade praznih nekretnina, ali ih vlasnici ne stavljaju na tržište zbog skupih troškova obnove i visokih poreza koji moraju da se plate na prihod od iznajmljivanja.
Poreska stopa iznosi 15 odsto za prihode od iznajmljivanja do 12.000 evra godišnje i 45 odsto za prihode veće od 35.000 evra godišnje.
Atina je promijenila svoj izgled uglavnom između 1960. i 1980. Hiljade prelijepih neoklasicističkih zgrada je srušeno.
Nakon Drugog svjetskog rata i građanskog rata koji je trajao do 1949. godine, u Grčkoj je vladalo veliko siromaštvo. Ljudi su tražili posao prvenstveno u Atini i Solunu. Trebalo im je mjesto za boravak, pa su kuće građene brzo i bez ozbiljnog urbanističkog planiranja.
Danas su te kuće stare i trošne. Mnogi vlasnici, zbog ekonomske krize, ne mogu da ih obnove pa ih ili iznajmljuju, ili prodaju ili ostavljaju prazne. Mnogi stranci, a naročito Kinezi i Arapi iz Zalivskih zemalja, takođe kupuju stanove ili čak čitave stambene blokove kako bi dobili “zlatnu vizu”. Zatim ih proslijeđuju firmama koje ih nude kao stanove za iznajmljivanje, obično po prenaduvanoj cijeni, piše DW.
Rješenje ogromnog stambenog problema sa kojim se Atina danas suočava, Skijadas vidi u tome da se ugovori o iznajmljivanju sklapaju na najmanje šest godina, a ne samo na tri, kao što je dosada bila praksa.
Osim toga, visinu najamnine trebalo bi, kaže, ograničiti, recimo na šest odsto objektivne vrijednosti nekretnine.
Za Paradijasa jedno od rješenja bilo bi smanjenje poreza na prihod od iznajmljivanja kako bi vlasnici mogli da stave na tržište hiljade praznih nekretnina.
Elza i Hristos za sada su riješili svoje stambeno pitanje. Ali, za hiljade drugih, posebno studenata i mladih koji su se tek zaposlili, pronalaženje stambenog prostora ostaje muka. A nekakvog rješenja – nema na vidiku.
