Jadran film dobio je četiri ponude za vjerovatno najpoznatiji rekvizit njihove arhive, autobus iz kultnog filma “Ko to tamo peva”. Predsjednik uprave Jadran filma Vinko Grubišić rekao je kako postoji velik interes, ali da autobus “jednostavno, nije na prodaju”.
Dodao je i kako sami nastavljaju prije nekoliko godina započetu obnovu autobusa čiji je završetak “nažalost, zaustavila propast jedne velike hrvatske korporacije koja je trebala biti sponzor”. Nakon poslovnog sloma tog nekad i u Evropi moćnog, ali neostvarenog pokrovitelja, Grubišić ističe da su uspostavljeni odnosi s nekoliko drugih sponzora, ali i da su obnovu ipak, za sada, odlučili nastaviti sami. Objasnio je i kako je riječ o ozbiljnom ulaganju u temeljnu rekonstrukciju tog Mercedesovog autobusa jer, kako u zagrebačkoj Dubravi ističu, a parafrazirajući citat iz “Ko to tamo peva”: “Njemačka vozila su najbolja na svijetu – Die Beste”.
“Međutim, naša želja koja je značajno usporila obnovu jest da autobus učinimo mehanički prihvatljivim i tehnički potpuno ispravnim, odnosno da bude u voznom stanju. Moramo ga ostaviti vizualno originalnim, ali tehnički ispravnim da može voziti kao registrovani autobus. Ovaj autobus će zaista voziti po putevima bivše Jugoslavije. Zaista će tu biti i neki Miško koji će nas voziti zavezanih očiju. Uostalom, to nam ionako rade” rekao je Grubišić i dodao da će se morati pobrinuti za više naizgled nevidljivih popravki kojima će prilagoditi autobus danas prihvatljivom sistemu.
Kako ističu u Jadran filmu, riječ je o autobusu Mercedes-Benzu O 3500 koji se proizvodio od 1949. i koji, suprotno ustaljenom mišljenju, nije bio model koji se mogao voziti po srpskim provincijskim zemljanim putevima uoči izbijanja Drugog svjetskog rata i bombardovanja Beograda, završne scene filma Slobodana Šijana.
Bio je to velikoserijski autobus, a njegova cijena se sada uobičajno kreće oko 60.000 evra jer kolekcionari ne preferiraju autobuse i kamionski program. Kao “obični” oldtajmer ima takvu vrijednost, ali kao ključno vozilo u filmskom remek djelu jugoslavenske kinematografije njegova vrijednost dramatično raste. U radionici Jadran filma planiraju ga prepraviti u “šou automobil” za područje cijele bivše Jugoslavije.
Kažu da povratak u izvorno stanje znači i originalnu boju autobusa, natpis ‘Krstić i sin’, ali i dimnjak i rupe na krovu autobusa od sačme ispaljene iz puške lovca kojeg je filmski oživio Taško Načić, peć bubnjaru i improvizovani roštilj kojim su vješto rukovali vozač Pavle Vuisić i njegov Miško, Aleksandar Berček, te drvene stolce na kojima su sjedili filmski likovi koje su oživjeli Danilo Bata Stojković, Dragan Nikolić, Slavko Štimac, Neda Arnerić i ostali.
Ali, upitno je hoće li se u povratku autobusa koristiti i prateća filmska glazba, kao i odati počast starici koja se u par kadrova filma vozi u tom autobusu i nestaje bez izgovorene riječi. Kako ističu u Jadran filmu, o muzici će se još odlučivati, ali starica nije bila ”standardna” oprema filma pa samim tim ne može biti i standardna oprema autobusa.
U očekivanju dolaska obnovljenog autobusa “Krstića i sina”, vrijedno je istaketi i da je u Jadran filmu početkom ove godine otvoren novi savremeni i potpuno opremljeni arhiv u koji je prebačeno oko 1660 filmskih traka hrvatske kinematografije nastalih od njenog osnivanja 1946. do 2004. Osim toga, najavljena je i obnova i revitalizacija pratećeg filmskog gradiva, uključivši i filmske plakate među kojima je i Picassov plakat za “Bitku na Neretvi” koji bi, prema planovima, trebali biti stalni izloženi u prostoru Jadran filma, ali i reinterpretirani u izvedbi studenata Akademije likovne umjetnosti.
Osim filmova, plakata i autobusa, planirana je i obnova ili prenamjena ostalih bisera njihovog arhiva – voznog parka u kojem većinu čine vozila iz Drugog svjetskog rata, kao i kostimografije koja čuva oko 10.000 kostima korištenih u produkcijama ili koprodukcijama Jadran filma. Kao bisere kolekcije ističu predratnu Tatru, Citroen traction avant, “ratni” Opel blitz, rijetko očuvani “ratni” motocikl Zündapp KS 750 te legendarno njemačko ratno vozilo Kübelwagen koji je, prema dokumentaciji, navodno pripadao vozilima iz pratnje njemačkog generala Aleksandra Lora.
Neiskorišteni i izuzetno bogati fond Jadran filma je i kostimografija u kojoj se još i sada čuva oko deset hiljada kostima i oko 40.000 pripadajuće opreme za te kostime – uglavnom šešira, kapa, cipela, kajiševa, šalova, rukavica, torbi i damskih torbica.
“Tu je zapravo cijela istorija hrvatskog i jugoslavenskog filma. Od svakog filma je ostalo ponešto” ističu u Jadran filmu. Među njima su i biseri kostimografije, primjera radi kaputi iz filma Krste Papića “Izbavitelj”, tunike i carski kostim iz “Čovjeka koga treba ubiti” Veljka Bulajića, kostimi iz nebrojenih ratnih filmova, ali hrvatskih klasika poput serije “U registraturi”. Tu su i kostimi za planiranu ekranizaciju “Gričke vještice”. Ali, puno toga u filmskom gradu u Dubravi ipak nedostaje. Nažalost, kostimi iz “Seljačke bune” Vatroslava Mimice nisu u fundusu Jadran filma.
“Ljudi nas često pitaju, ali pretpostavljamo da su završili na sadašnjoj Hrvatskoj radioteleviziji, sljedniku Televizije Zagreb s kojom je Jadran film i snimio taj film i seriju i gdje su te kostima, najvjerovatnije, otpisali” ističu u Jadran filmu.
Kažu da su preuzeli brigu o kostimima krajem 80-ih godina prošlog vijeka kada je prošlo “zlatno vrijeme” tadašnjeg jugoslavenskog Holivuda i brojnih, u to vrijeme, najčešće ratnih (ko)produkcija.
“Uniforme su se šivale su u Konfeksu, u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, ali i u Kamenskom što dokazuje i dosta etiketa koje nalazimo u tim kostimima. Problem je s uniformama što su mali konfekcijski brojevi, barem kako se to vidi u sadašnje vrijeme”, govore u Jadran filmu napominjući da je svojevremeno postojao i veliki interes pojedinaca za iznajmljivanje vojnih odijela.
Uniforme iz Drugog svjetskog rata nikada se nisu mogle iznajmiti “privatno”, nego samo za kazalište, film i televiziju. Interes za kostime još i sada postoji, ali to su sve već ljudima poznati “outfiti” za kojima je sve manja potražnja, posebno nakon korone.
Ali, potvrđuju da ih još i sada, doduše rijetko, zovu pojedinci sa specijalnim zahtjevima – poput onog imaju li šešir koji je nosio Ljubiša Samardžić kao “Crni Roko” u seriji “Kuda idu divlje svinje” koji, nakon velike potrage, ipak nije pronađen. Nedavno je predložena potraga za kostimima i rekvizitima najskuplje jugoslavenske produkcije, filma “Bitka na Neretvi”, a iskazani predmet interesa jest kožna jakna koji je nosio Jul Briner kao inženjerac Vlado koji je, barem na filmu, uspio razoriti most.
Za kraj, u Jadran filmu najavljuju i njima vrlo poseban, “nostalgičarski” projekt, događaj “After war party” koji bi se trebao održati 29. novembra u prostorima Jadran filma s korištenjem kostimografskih elemenata iz Drugog svjetskog rata – partizana, Nijemaca, ustaša, četnika i ostalih. Za one koji ne znaju, poručuju iz Jadran filma, bio je to Dan Republike bivše države Jugoslavije, prenosi “24Sata”.
