Dogodilo se 26. marta 1984. godine, svakako ne Orvelovske. Jugoslaviju je potresla vijest koja nije ličila na priču iz njegove „Bašte sljezove boje“. Veliki jugoslovenski pisac Branko Ćopić izvršio je samoubistvo.
O samoubistvu Branka Ćopića govorilo se s nevjericom i tihim šapatom, skoro kao da je cijela nacija držala dah, uplašena od mogućih posljedica. Zašto je jedan od najcjenjenijih književnika tog vremena, čije su priče osvajale srca najmlađih čitalaca širom Jugoslavije, odlučio da okonča svoj život na tako tragičan način? Odgovor na ovo pitanje nije stizao decenijama.
Skoro četrdeset godina nakon tog fatalnog dana, misterija oko Brankovog samoubistva još uvijek nije potpuno razjašnjena. Iako su istraživanjima pokušali da proniknu u dubinu tragedije, istina je ostala prešutna. Mnogi su se pitali da li je pritisak života, političke okolnosti ili lične borbe bili ti koji su ga gurnuli preko ivice očaja. Njegovi najbliži su čuvali tajnu, a javnost je ostala u mraku.
Marko Lopušina je u svojoj knjizi „Crna knjiga, cenzura u knjizi 1945-2015“ pisao da našeg velikana satiričkog duha Branka Ćopića, nisu progonili ni Ivan Kajačić, ni Katolička crkva, nego lično Milovan Đilas i Tito. Ćopić je u želji da svojom pripovijetkom da svoj prilog kritici birokratizma i dogmatizma, 1950. godine objavio svoju „Jeretičku priču“. Priča je izašla u „Književnim novinama“, ali su i on i priča i crtež Zuke Džumhura, bili zabranjeni za pominjanje narednih deset godina.
Erih Koš, jugoslovenski književnik i akademik, tvrdio je da je „Jeretička priča“ bio jedna od prvih, kritički obojenih tekstova u Jugoslaviji. Ćopić je kroz priču eksplicitno zadao žestok šamar sistemu. Jedan pisac je sebi dao „zapravo“ da javno govori o skorojevićkom duhu, privilegijama i da naglašava socijalne razlike.
Marko Lopušina smatra da je Tito u Ćopićevoj „Jeretičkoj priči“ video aluziju na tadašnje najviše rukovodstvo. Jasno je rekao da on lično takvu satiru neće dozvoliti, ali da pisac ipak neće biti uhapšen.
Smatra se da tu počinju Ćopićevi probemi s vlašću i UDBOM, koji će ga pratiti do samog kraja i smrtonosnog skoka s mosta.
Tih dana se u listu Borba pojavio nepotpisani tekst „Junaštvo“ Branka Ćopića, gdje se ocjenjuje da je „podvalio graditeljima socijalizma i da blati ceo sistem“, te da su njegove satire „izraz buržoazije i njenih prirepaka koji guraju ka anarhiji“.
Navodno su nepoznati autori bili Moše Pijade i Milovan Đilas.
Profesorka srpskog jezika u penziji Vera Vaš smatra da je tom pričom, kao i humoreskom „Ko s đavolom priče piše“ u satiričnom listu „Jež“, Ćopić potvrdio sopstvene riječi kojima je isticao „da nije rođen da puzi“ i da nikad neće pristati da bude „književnik bez kičme, bez dostojanstva i savjesti.“
Kako je izgledao posljednji sat prije smrti?
U restoranu na spratu naručuje kafu i dugo gleda na Savu. Časti konobare, valjda prvi put tako pozamašnom svotom… Ostavio im je sve što je kod sebe imao.
– Koji je povod? – pitaju konobari.
– Imam, vjerujte, veliki razlog, meni više ne trebaju – odgovara Branko.
Silazi do mosta. Okreće leđa zgradi Centralnog komiteta, preskače ogradu i strmoglavljuje se na beton. Sutradan štur izvještaj u novinama. Niko se ne pita zašto, kao da je bilo jasno…
Zašto je Branko Ćopić bio prvi književnik koga je poslije rata javno napao sin naroda i narodnosti, najautoritativniji čovjek zemlje, Josip Broz Tito, proglašavajući za laž njegovu naivnu istinu? Nigdje pitanja zašto je Ćopić bio jedini pisac s posebnim dosijeom u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda kao i u Udbi, koji je zatvoren tek početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, piše Kurir.
Ovo samoubistvo nadnosi se, i danas, kao neka mračna sjenka, nad njegovim bogatim djelom. Odnio je u smrt mnoga pitanja. I svoja, i naša.
