Opisano nebrojeno mnogo puta, ovekovečeno u romanima i na filmskom platnu prijateljstvo između čovjeka i psa jedno je od najjačih. Upravo to potvrđuje i primjer lovca Bojana Dobričića iz Gornjeg Milanovca kom je pas Lea član porodice.
Najbolji prijatelji svakog lovca su psi, poput njemačkog oštrodlakog ptičara i srpskog goniča, i na njima se ne štedi, jer dobar saputnik u lovu zlata je vrijedan, kaže za RINU Bojan.
Lov na zeca i fazana kao i krvni trag srneće divljači pripada njemačkom oštrodlakom ptičaru, dok će srpski gonič ići u lov na divlje svinje.
– Ne može se bez dobrog psa, lov je bez njih nezamisliv. Posebno se mora voditi računa o ishrani, granule, konzerve i crijeva koje im uzimam mjesečno izlaze oko 10.000 dinara, košta, ali nikada mi nije bilo žao, jer psi su moji najbolji prijatelji u lovu, kaže Bojan.
Iako smatra da sa devet navršenih mjeseci psi treba da krenu u svoj prvi lov, Bojanovi stiču lovačka iskustva nešto ranije.
– Lovio sam sa dva šteneta sa šest i po mjeseci i nalovio sam se ,ali mislim da je dobro da uđu sezonu od osam mjeseci, ne mogu dati svoj maksimum, ali treba da ostvare kontakt sa lovcem, da se upoznaju sa terenom i mirisom divljači, pucanjem iz oružja, sa aportom i to su neki prvi koraci, svakako neće dati svoj maksimum, ali što su sariji, sve su bolji, kaže Bojan.
“Bez njega mi je lov nezamisliv”
Oni koji poput njemačkog kratkodlakog ptičara Lea imaju ozbiljan lovački staž i osvojene brojne pehare, priznanja i nagrade, uživaju sve privilegije.
– Pas 10 sezona već lovi, najdraži mi je sa njim lov na srndaća , lovni trag odradi za dva minuta. Bez njega mi je lov i na fazana, lisicu, zeca nezamisliv. Kada je riječ o osvojenim nagradama i priznanjima, Leo je prvak rase više od 20 puta, ima više od 15 priznanja na međunarodnim izložbama i stvarno sam ponosan na njega, dodaje lovac Bojan.
Više od dvije decenije Bojan je lovac ,a plemenita lovačka tradicija u porodici Dobričić seže tri generacije unazad. Stoga, Bojanova moralna dužnost je mnogo veća pa podizanje čeka, hranilišta i solišta su čista ljubav prema prirodi i lovu, a podrška porodice je najznačajnija.
– Ne može se bez porodice ništa, ako imate podršku i vjetar u leđa , onda je sve mnogo lakše. Supruga Nevena najveći mi je vjetar u leđa i bez nje lovačka karijera ne bi bila moguća. Bezbroj puta se dešavalo da je tokom lova pozovem kako bi dovela psa da pronađe krvni trag ,a da ne pričam o vremenu iz devedesetih godina prošlog vijeka kada je sve bilo ekstremno skupo i kada si se stvarno mnogo toga odricao da bi imao sve što ti treba za lov, ali zajedničkim snagama smo se izborili, kaže Dobričić.
Bojan ima dvije kćerke i sina kao i unuka i iskreno se nada da će lovačku tradiciju imati ko da nastavi jer biti lovac za Dobričiće je privilegija, a očuvanje plemenite lovačke tradicije dužnost i moralna obaveza jer jedino može se živjeti u skladu sa prirodom i budućim generacijama na najlepši način predstaviti kako treba da neguju lovnu kulturu, lovačke običaje i navike, da sačuvaju tradicionalne vrijednosti i da šire i jačaju narodnu svijest i brigu o zaštiti prirode.
