Tri i po mjeseca je od nestanka dvojice mališana Patrika B. (10) i Antonija M. (9) koji su zadnji put viđeni živi na obali Dunava u Apatinu, kod Kajak kluba, nakon čega im se izgubio svaki trag. Tri i po mjeseca traje i agonija porodice Mišković, koja još uvijek čeka rezultate DNK analize da bi se potvrdilo da li je utopljenik nađen kod Dalja u Hrvatskoj, 7. juna, njihov Antonijo, pišu Apatinske novine.
– Znam da je to moj sin, znam – ponavlja nesretni otac Zoran kroz suze govoreći da više ne može da izdrži…
– Da mi je bar da ga sahranimo kako treba, da mu odnesemo cvijeće na grob, zapalimo svijeću, isplačemo se… Ovako nismo ni živi, ni mrtvi. Svaki dan čekam… nekada kao da će doći na kapiju, onako veseo i nasmijan… a nekada bar da stigne koverat s potvrdom da li je on u pitanju, pa da ga konačno dovezemo kući, da počiva – jada se tužni otac malog Antonija.
Drugo tijelo pronađeno je 22. juna uvečer, stotinak metara nizvodno od Apatina, u tzv. Lovrinom limanu. DNK je potvrdio da je riječ o Antonijevom rođaku i drugaru Patriku, s kojim je on 29. maja posljednji put viđen na obali Dunava, gdje su pronađene i njihove patike i bicikla. Patrik je sahranjen 26. jula.
Iako je i u tom slučaju rađena DNK analiza, rezultati su stigli brzo, jer je tijelo malenog Patrika pronađeno na srbijanskoj obali.
– Jasno je meni da je u pitanju inostranstvo, da sve ide mnogo sporije i preko državnih organa, odnosno Zagreba i Beograda, ali ovo je previše. Bar deset puta sam bio u Osijeku, u policiji, bolnici, ali uvijek mi kažu “biće za koji dan”. Poslije par dana zovem, kažu nije gotovo, da se javim opet za koji dan. Te bili su godišnji odmori, te doktor koji to radi nije trenutno tu, te negdje zapelo u Zagrebu… Nemam više snage, samo želim da donesem tijelo svoga sina i dostojanstveno ga sahranim – apeluje Antonijev tata Zoran.
Kaže da ne može da prežali kako ga nije prepoznao kad je išao na identifikaciju u Osijek.
– Zbunila me majica. Bio je u školi u plavoj, bili smo ubijeđeni da je u njoj i otišao u vožnju, a utopljenik čije sam slike gledao je imao crvenu… Lik nisam mogao dobro da vidim, tijelo je dugo bilo u vodi, promijenilo se – uz suze priča Zoran. Dao je krv za DNK analizu i tek kad je došao kući, kaže, rekonstruisao je dan i shvatio da je bilo prostora da se dječak presvuče u crvenu majicu…
– Nije bilo nikog kod kuće, niko ga nije vidio u crvenoj majici, a ja sam bio ubijeđen da je bila plava… Sad sam ubijeđen da je to moj Antonijo… Samo da se ovo sve završi pa da možemo u miru da tugujemo, da znamo gdje mu je grob… – kroz suze priča Zoran.
Supruga Marina nemo sluša razgovor, držeći u naručju mlađeg sina, Aleksandra (2). Po riječima njenog supruga, cijela situacija se odrazila i na njeno zdravlje, zbog čega je čest pacijent Hitne službe Doma zdravlja.
– Život ide, dani prolaze, a mi kao da smo zaglavili u tunelu iz kog nema izlaza. Imam utisak da ludimo i supruga i ja. Gledamo u ovo mlađe dijete, ono traži svoje, ali nam je Antonijo stalno u mislima i pred očima. Znam da samo želim da ga donesem kući, da znam gdje mu je grob… – završava svoju ispovijest Antonijev otac Zoran Mišković.
