Erbein je najveći godišnji skup ljudi na planeti. Šiije ga nazivaju hodočašćem jer većina onih koji dođu nastoje prepješačiti barem jedan dio puta, najčešće od Nedžefa do Kerbele (80 kilometara!), i time izraziti svoju ljubav prema Poslanikovom unuku, te sačuvati uspomenu na neizrecivo veliku kerbelsku tragediju. Danas se u Kerbeli okupilo više od 22 miliona ljudi, tim povodom podjećamo na reportažu s Erbeina objavljenu u “Stavu” prije četiri godine.
Kerbela, zemlja tuge. Zemlja na kojoj su oni koji se nazivaše muslimani, pola stoljeća nakon Poslanikova preseljenja na bolji svijet, počinili masakr nad njegovom časnom porodicom. Mjesto pogibije hazreti Husejna, njegove djece, rođaka i prijatelja zvaše se Kerbelom i prije nego je na njoj ubijen prvak džennetske omladine. Samo ime ove zemlje složenica je od riječi ker, što znači tuga, bol, i bela, što označava nevolju, kušnju, belaj – rekli bismo mi u Bosni.
Prema predaji, kada se hazreti Husejn sa svojima zaputio prema Kufi i došao na ovu zemlju, pitao je o njenom imenu. Kad su mu rekli da se ta oblast zove Niniva, upitao je ima li ona neko drugo ime. Rekli su mu da je to Kerbela. Na to on reče: “Ovo je mjesto tuge i iskušenja. Sjašite, ovo je mjesto našeg zaustavljanja i prolijevanja naše krvi i ovdje je mjesto naših kaburova. O ovome mi je pričao moj djed, Poslanik Allahov, s. a. v. s.”
Poletjevši iz Istanbula ka Bagdadu, u meni su se intenzivno smjenjivali ushićenje i tuga. Idem u zijaret hazreti Husejnu, plemenitom i hrabrom unuku Pejgamberovom. U zijaret Husejnu, prvaku šehida kerbelske tragedije!
Pogled iz aviona na Bagdad obećavao je isti onaj grad iz Hiljadu i jedne noći. Šeherzada mi nije šaputala o njegovim čudima, nego mi je, evo, otvorila oči da ih sam vidim. Poslije mi bi drago što sam svjetla Bagdada, grada hiljadu svjetova, prvi put vidio izdaleka. Tako sam, barem na trenutak, vidio isti onaj grad čuda koji sam zamišljao u dugim zimskim noći, dok sam kao student odrađivao treću smjenu na radiju i religiozno iščitavao Hiljadu i jednu noć.
Već po izlasku s aerodroma taj je grad iščeznuo. Šeherzada bi u ovom današnjem Bagdadu mogla pričati i o čistoj ulici, i ta bi se priča smatrala čudom. Podsjetih sebe da je Irak ratna zona posljednjih trideset godina, s povremenim danima mira, koji su rijetki i dragocjeni baš kao Šeherzada u svjetskoj književnosti. Od njenog su naslijeđa u Bagdadu opstali samo snovi i nada da će se preživjeti naredni dan.
PUTEVIMA SLIJEPOG ASHABA DŽABIRA
Put od Bagdada do Kerbele, udaljene svega stotinu kilometara, trajao je skoro osam sati. U omalehnom i tijesnom kombiju zapalo me da sjedim na sredini prvog reda sjedišta, sa skromnim prostorom ispred mojih nogu. Dvojica Iračana pored mene ne govore engleski. Na mršavom arapskom ustvrđujemo da ne zbore ni bosanski. Ipak, osmijesi njihovih lica zrače dobrodošlicom. Govor bi, bezbeli, samo pokvario njihovu dječiju bezazlenost.
Na putu prema Kerbeli primjećujemo male grupe ljudi kako idu u istom smjeru. Pješače prema hazreti Husejnovom turbetu kako bi tamo stigli do 20. saffera, drugog mjeseca islamskog kalendara. Ovdje se to zove Erbein, što u doslovnom prijevodu znači “četrdeset”. Idu obilježiti četrdeseti dan od Husejnova ubistva.
I u bošnjačkoj tradiciji sačuvana je islamska praksa obilježavanja četrdesetog dana od nečije smrti, što se kod nas naziva četeresnicom. Razlika je u tome što mi četeresnicu obilježavamo jedanput, nakon što rahmetlija preseli, a hazreti Husejnova četeresnica obilježava se svake godine.
Erbein je najveći godišnji skup ljudi na planeti. Šiije ga nazivaju hodočašćem jer većina onih koji dođu nastoje prepješačiti bar jedan dio puta, najčešće od Nedžefa do Kerbele (80 kilometara!), i time izraziti svoju ljubav prema Poslanikovom unuku, te sačuvati uspomenu na neizrecivo veliku kerbelsku tragediju.
Istovremeno, Erbeinom se evocira sjećanje i na Džabira ibn Abdullaha Ensarija, Poslanikovog ashaba, za kojeg se vezuje prvi Erbein. Kad je čuo da je hazreti Husejn ubijen zajedno sa 72 šehida, slijepi starac Džabir zaputio se s Atijom Ufijem iz Medine. Na Kerbelu je stigao četrdeset dana nakon masakra, izrazivši tako svoju tugu za Husejnom i njegovom porodicom.
Mislio sam na Džabira ibn Abdullaha gledajući rijeke ljudi kako se slijevaju ka Kerbeli, četiri dana prije Erbeina. Je li ovaj ashab pomišljao da će njegov put od Medine do Kerbele utrti temelje tradiciji koja danas na jednom mjestu okupi najveći broj ljudi na Zemlji? Iako se baratalo i brojevima od 25 miliona, zvanična procjena Vlade Iraka i organa sigurnosti operira brojem od 15,7 miliona ljudi na ovogodišnjem Erbeinu, što ovaj događaj i dalje čini najvećim godišnjim okupljanjem ljudi na planeti.
Četiri dana prije Erbeina, gužva na ulazu u grad bila je nesnošljiva. Dok zora najavljuje novi dan, nepregledne kolone koračaju prema Husejnovom kaburu. Nekako smo se probijali kroz masu i napokon ušli u grad. Iznenada, negdje među jednoličnim zgradama, s lijeve strane, ukazaše se zlatne munare i kupola hazreti Husejnovog turbeta. Neko u kombiju prouči salavat, blagoslov na Poslanika i njegovu časnu porodicu, koji me sasiječe posred prsa. Bože moj, ovo je mjesto na kojem leži Tvoj časni rob Husejn. Bože, ovdje je ubijen unuk Tvog Pejgambera, pečata svih poslanika. Gospodaru, na ovom su mjestu oni koji su se nazivali muslimanima počinili masakr nad djecom i unucima kćerke Tvog Poslanika, hazreti Fatime. Svemogući Bože, pod onom kupolom počivaju tijela potomaka hazreti Alije, kapije grada znanja. Milostivi, ovdje je prolivena plemenita krv Ehli-bejta…
EHLI-BEJTU, TUGO UMMETA
Bujica ljudi slijeva se ka turbetu. Neka lica toliko su uplakana kao da se kerbelska tragedija desila jučer. A moja nutrina izgara kao da se dešava sada.
Danima u okruženju vojske pod komandom Hurra ibn Jezida er-Rejahija, a po nalogu Ubejdullaha ibn Zijada, kojeg za upravnika Kufe postavi halifa Jezid, Husejn i njegovi izgarali su žedni pod pustinjskim suncem. Molbe za vodom nisu uslišane. “Znate li Vi da je moj djed Muhammed, a. s.? Znate li da je moja majka Fatima, Muhammedova kćerka? Znate li da je moj otac Ali ibn Ebi Talib? Znate li da je moja nana Hatidža bint Huvejlid, prva žena muslimanka od ovog ummeta? Znate li da je Hamza, prvak šehida, amidža mog babe? Znate li da je ova sablja pripadala Allahovom Poslaniku? Znate li da je ovo turban Allahova Poslanika, a ja ga nosim?”, pitao je Husejn. Odgovorili su mu: “Sve to znamo, ali te nećemo ostaviti sve dok ne iskušaš smrt od žeđi.”
Prolazeći kraj njegova turbeta, zamišljao sam čudesnu snagu i hrabrost koju su pokazivali Husejn i njegovi. Prema mnogim vjerodostojnim predajama (i sunijskim, i šiijskim, valja to naglasiti), Husejn je znao da će biti ubijen. U trenucima prije nego se obistinila najava koju je Poslanik, a. s., izrekao kad je Husejn još bio dijete, Husejn nije toliko mario za činjenicu da će biti pogubljen koliko je želio spasiti vojnike koji su ga napili od tog čina. Znao je da će oni sebi time zapečatiti ahiretsku nesreću. Takav je bio edeb Poslanikovog potomstva.
U zoru 10. muharrema otpočeo je konačni napad vojske koja je brojala 20.000 vojnika (po nekim predajama i 30.000) na grupicu muškaraca, žena i djece, na pripadnike časne kuće Pejgamberove, od kojih je jedino Abbas, brat Husejnov, imao jedan dan ratnog iskustva iz bitke na Sifinu.
Jedan za drugim padali su prijatelji imama Husejna, koji je u tako očajnoj situaciji neprestano pokušavao okrenuti srca napadača, pitajući ih: “Ima li koji pomagač koji će zaštititi svetost Allahova Poslanika?” Na ovo je riječi zadrhtao Hurr ibn Jezid, junak Kufe i čovjek koji je Husejna doveo u okruženje. Krenuo je ka Husejnu govoreći: “Allahu, ja Ti se kajem, pa prihvati moje pokajanje. Ja sam preplašio srca Tvojih prijatelja i djecu kćerke Tvog Vjerovjesnika.” Husejn ga je primio i činio dovu da mu bude oprošteno, a onda je Hurr kazao: “Pošto sam ja bio prvi koji je krenuo protiv tebe, dozvoli mi da budem prvi koji će poginuti za tebe”, što mu bi dozvoljeno.
Hurr sam krenu na ogromnu vojsku, pobi mnoge neprijatelje i pade kao šehid. Njegov primjer osta zlatnim slovima ubilježen u knjigama historije islama, kao svjedočanstvo da je za konačnu sreću nekada dovoljna i samo jedna iskrena odluka, bez obzira na to šta smo ranije činili. Uskoro za njim pao je i Abbas, brat Husejnov. Nakon što se probio do Eufrata i natočio vode, Jezidovi poslušnici odsjekli su mu ruke. On je posudu s vodom uzeo među zube i nastavio put šatorima, kako bi napojio čeljad Pejgamberovu, žene i dječicu skapalu od žeđi na pustinjskoj žezi. Bio je ubijen prije nego je uspio u svojoj nakani. Njemu je u čast izgrađeno zasebno turbe, stotinjak metara od turbeta u kojem su ukopani Husejn i drugi šehidi Kerbele.
BOŠNJACI I EHLI-BEJT
Pred hotel stižemo pod utiscima prvog susreta s mjestima na kojim počivaju časni bogougodnici. Ne osjećam više umor od dvadesetsatnog putovanja iz Sarajeva. Pred očima mi se nižu slike iz predaja vezanih za Kerbelu. Hotel, od Husejnova mezara udaljen pola kilometra, dio je vakufa Abbasa ibn Alija, Husejnova brata, vakufa koji nam je domaćin.
Uskoro krećemo u zijaret. Zbog velike gužve, trebalo nam je pola sahata hoda od hotela. Nekoliko kontrolnih punktova i visoki nivo sigurnosti otežavaju kretanje. Sitnim koracima ulazimo u turbe i predajemo Fatihu šehidima Kerbele. Došli smo iz daleke Bosne da vidimo gdje je pobijena Pejgamberova časna porodica. Hej, gdje je Bosna, a gdje Kerbela! S druge strane, šta geografija ima s ljubavlju prema nekome?
Prisjećam se da su Bošnjaci u svojim srcima čuvali posebnu ljubav prema Ehli-bejtu. U svima našim starim džamijama ispisane su levhe s imenima četverice pravednih halifa, te Hasana i Husejna. Putopisac Evlija Čelebija u 17. stoljeću samo u Sarajevu bilježi više od 300 stotine sebilja, javnih česmi, podignutih “iz ljubavi prema šehidima Kerbele”. Prvim grbom grada Sarajeva dominirao je Zulfikar, dvosjekla sablja hazreti Alije, emirul-mu’minina i vrata grada znanja. Stotine stihova u bošnjačkoj književnosti ispjevano je u čast Ehli-bejta, u kontinuitetu od divanske do savremene književnosti.
I danas se u derviškim krugovima čuva sjećanje na kerbelsku tragediju tako da se posti prvih deset dana muharrema. U kadirijskom tarikatu, koliko mi je poznato, u toku tih deset dana na iftarima i sehurima pije se jogurt, a odbija voda, u sjećanje na žeđ kerbelskih šehida. Silsile, duhovni rodoslovi svih tarikata prisutnih u Bosni, sadržavaju i imena ehlibejtskih imama… Eto, tako se jedna zajednica sunija odnosi prema Ehli-bejtu i kerbelskoj tragediji, ne smatrajući pritom da su i na koji način zašli u šiizam. O Husejne, dolazim ti da posvjedočim našu ljubav prema tvom djedu, tebi i tvojim roditeljima, braći i sestrama, prema tvojoj djeci.
SEJJIDI NA USLUZI ZAIRIMA
Nakon zijareta kaburu imama Husejna, smještenom u sredini ogromnog kompleksa, tu sam obavio i namaz pored nekoliko hiljada drugih. Klanjao sam, naravno, po hanefijskom mezhebu, uredno maknuvši zemljanu pločicu (na kojima, u skladu sa svojim propisima, šiije čine sedždu) koju mi postavi neki čovjek kraj mene. Izgledao je pomalo zbunjen. Namaz sam obavio bez ikakvih neugodnosti na koje su me pojedinci upozoravali. U danima koji su uslijedili vidio sam da skoro niko na to ne obraća pažnju, jer su na Erbein došli i neki drugi sunijski muslimani. Upoznao sam ih nekoliko u istom hotelu u kojem smo odsjedali.
Sutradan, 16. oktobra, zaputili smo se put grada Hille kako bismo porazgovarali sa zairima, onima koji pješke dolaze u zijaret hazreti Husejnu. Na putu zastajemo u selu El-Maliju, pored jedne nomadske zajednice koja zairima besplatno dijeli somune, tanke jufke spravljene u zemljanoj peći koju ovdje zuvu tanur. Riječ je o porodici E’aredž, koja i u ovako teškoj ekonomskoj situaciji cijelu godinu skuplja sredstva kako bi u danima Erbeina služila zairima. Svi su sejjidi, potomci Muhammeda, a. s., i žive plemenskim načinom života. Neki od njih čuli su za Bosnu, ali ne znaju ništa o nama. Ipak, srdačno nas časte friškim somunima sa zeljem i mesom.
Došavši pred Hillu, izlazimo iz kombija i nakratko se pridružujemo kolonama zaira. Putuju noseći zastave i učeći kaside. Ne razumijem šta uče, ali primjećujem da su apsolutno sve kaside učene u mekamima nahawand i kurd, tužnim mekamima kojima se izražava čežnja i ljubav, te bol i tuga za bližnjima.
Pored ceste kojom hode zairi mještani su iznijeli sve što se može zamisliti, a što treba insanu u svakodnevnom životu. Poput kakvog velikog teferiča na kojem je sve džaba. Lokalci spravljaju čajeve, toče kahvu, dijele somune i voće svakojako, prave kebabe i nude vodu. Čak sam vidio i dvojicu što stoje nasred ceste s vagama, kako bi zairi mogli provjeriti koliko su izgubili (ili dobili, zbog obilja svega na putu zijareta) na tjelesnoj težini. Ljudi neumorno pozivaju da uzmete nešto od onog što nude. Na nekim od štandova kraj ceste okačene su i slike šehida koji padoše u borbama protiv ISIL-a, tokom operacije oslobađanja Iraka od ove pošasti našeg vremena. Domaćini kažu da su na ime tih šehida nanijetili dobra koja besplatno nude.
Vidjevši sve to, s profesorom Sabahudinom Šarićem odlučujem pješačiti do Kerbele. Ima tu finog puta, do našeg hotela tačno 25 kilometara, ali dan je pred nama. Ostatak naše ekipe, a ukupno nas je jedanaest došlo iz Bosne, odlazi put Kerbele u kombiju. Možda smo, negdje podsvjesno, odlučili pješačiti i zbog cigara, da možemo pripaliti kad nam je ćeif. Tek smo sutradan, na putu ka Samari, jednoglasno donijeli fetvu da pušenje spada u temeljna ljudska prava koja ne treba uskraćivati ni u kombiju. Drugi saputnici nisu imali ništa protiv. Više nismo pješačili.
ŠESTOMJESEČNI ALI ASGAR UMIRE NA OČEVIM RUKAMA
Punih osam sati trajalo je naše pješačenje dolinama drevne Mezopotamije. Gledajući Eufrat, mislio sam na to obilje pitke vode oko kojeg se formirala ljudska civilizacija. Pa ipak, šehidi Kerbele ubijeni su nedaleko od Eufrata žedni.
Nakon što su izginuli svi hazreti Husejnovi prijatelji, uslijedila je nemilosrdna sječa onih čijim je venama tekla krv Pejgamberova. Prvi je poginuo Husejnov sin Ali, poznat i kao Ali el‑Ekber. Potom je poginuo Abdullah, sin Muslima ibn Akila. Iza njega je kao šehid pao Adijj ibn Abdullah ibn Džafer, potom Abdurrahman ibn Akill ibn Ebī Tālib, potom Muhammed ibn Akil, potom sinovi hazreti Husejnova brata Hasana: el-Kasim i Ebu Bekr (!). Nakon njih su pala Husejnova braća s očeve srane, dakle, hazreti Alijini sinovi: Abdullah, Džafer i Osman (!). Nakon što je poginuo i Abbas, Husejn je ostao jedini muškarac sposoban nositi oružje. Tada je iz šatora izišla znamenita Zejneb, sestra hazreti Husejnova. Pred brata je donijela njegovog najmlađeg sina Alija Asgara i rekla mu: “O brate, ovo tvoje dijete tri dana nije okusilo vodu, pa mu potraži gutljaj vode.” Husejn je Alija Asgara uzeo u ruke i podigao prema vojnicima, rekavši: “O ljudi, pobili ste moje pristalice i moju kućnu čeljad. Ostalo je ovo dijete koje izgara od žeđi, pa mu dajte gutljaj vode.” Dok je govorio držeći iznad svoje glave šestomjesečnu bebu, neko od vojnika odape strijelu i presiječe joj grkljan. Ali Asgar izdahnu na Husejnovim rukama…
U kakvom li su duhovnom džehenemu bili Jezidovi vojnici pa su mogli počiniti tako nešto? Koliko nisko može pasti čovjek pa da bilo koga ubije žednog? Posebno jedno dojenče? Još sina Husejnova, unuka Alijina i praunuka Muhammedova, a. s.?
Pitanja bez odgovora prekinuli su salavati povelike kolone zaira. Blagosiljali su Poslanika i njegovu porodicu, četrnaest stoljeća nakon kerbelskog masakra. Muslimani to čine svakim danom, na svakom namazu. Salavat na Poslanika i njegovu porodicu u svakom namazu donose i sunije i šiije. Čine to i okorjeli tvrdolinijaši, uprkos pritajenom, a nekada i otvorenom zazoru od samog spomena časne čeljadi Poslanikove.
MUSA ĆAZIM ĆATIĆ I DVA TEOLOGA IZ KOMA
Dobar dio puta profesor Sabahudin i ja proputovali smo u društvu dvojice Iranaca, Husamuddina i Muhammeda Ridaa, studenata teologije u Komu. Umor ih je već sustigao na putu od Nedžefa, ali vele da im umor i žuljevi na nogama donose radost. Profesor Sabahudin uglavnom je pričao s Husamuddinom na perzijskom jeziku, a ja s Muhammedom na njegovom lošem engleskom i mom skromnom arapskom. Ipak, nekako smo se sporazumijevali. Znao je ponešto i o Bosni, za razliku od jednog dijela onih koji za Bosnu nisu ni čuli i drugog koji na spomen Bosne samo spominju ime Edina Džeke. Oni valjda dublje upućeni u našu historiju i kulturu čuli su i za Miralema Pjanića.
Muhammed Rida ne prati fudbal, ali ga živo zanima stanje šiijske zajednice u Bosni. Kad rekoh da sam sunija, on ustuknu, ali se brzo pribra, kao da bi svjestan neugodnosti koju prouzrokova njegova reakcija. Dugo smo razgovarali i na kraju se oprostili kao ljudi koji su istinski razumjeli jedan drugog. Jasno sam vidio kako se ruše njegove predodžbe – imao sam osjećaj da je u svakom suniji vidio Jezida!
Rekoh mu da ostajem pri svojoj nedokazivoj tvrdnji da šiije ne mogu voljeti Ehli-bejt onoliko koliko mi, sunije u Bosni, volimo Pejgambera i njegovu porodicu. Nakon detaljnog objašnjenja i spomena Ćatićeve pjesme Fatima Ez-Zehra, njegove su oči orosile. Rastali smo se u prijateljskoj atmosferi. Da je samo sreo nas, sunije iz Bosne – veli mi na rastanku – njegovo pješačenje od Nedžefa ne bi bilo uzaludno i beskorisno.
Na ulazu u Kerbelu sasvim druga slika šiijskog svijeta. Prolazimo kraj prizora samokažnjavanja, koncepta koji je jedan dio šiija preuzeo od kršćanskih sekti. To su one slike koje najčešće gledamo na TV-u, u dokumentarcima o šiijama, s tim da je samokažnjavanje pred našim očima bilo simbolično, bez krvi. Kasnije saznajem da se protiv ove prakse oglasila i zvanična šiijska ulema, izdajući fetve da je to haram! Mnogima je to jedina slika šiijskog svijeta, a na višemilionskom skupu koji uglavnom čine šiije, treba to naglasiti, ti su prizori ekstremno rijetki.
Deve i konji nedaleko od grupe koja se udara lancima po leđima prekriveni su zelenim čohama. Još jedna slika kerbelske tragedije, mnogo uzvišenija od prethodne. Nakon što je ubijen i njegov šestomjesečni sin Ali Asgar, Husejn je uzjahao konja i sam krenuo na vojnike. Jedan čovjek napao je cijelu armiju! Posjekao je mnoge prije nego su na njega odapeli stotine strijela.
Nakon što je pao, odsjekli su njegovu mubarek glavu i odnijeli je Jezidu u Damask, a žene i preživjelu djecu odveli u roblje. Od Husejnovih je sinova preživio samo Ali zvani Zejnul‑Abidin, što u prijevodu znači “ukras pobožnjaka”. Božija je odredba htjela da on na danu kerbelskog masakra bude teško bolestan i ne prisustvuje toj golemoj tragediji ummeta. Tako hazreti Husejnova loza ne bi prekinuta, a istina o Kerbeli bi svjedočena od strane Zejnul‑Abidina i njegova sina Muhammeda el-Bakira i hrabre Zejneb, koja nakon zarobljavanja krvniku Jezidu u lice izgovori istinu, najavljujući mu propast zbog počinjenih nedjela.
Istina o Kerbeli i danas živi u srcima miliona muslimana širom svijeta. Bol za šehidima koji padoše na zemlji tuge i kušnje zapalio je u srcima vjernika iskru koja neće biti ugašena do Dana suda. I nije riječ samo o muslimanima. Na Kerbelu dolaze i kršćani, u šta sam se lično uvjerio razgovarajući s Tarom Reynor O’Grady iz Irske, kojoj je ovo već peti dolazak ovdje. Kako vidjeh kršćanku kako plače za hazreti Husejnom, pomislih da naš pjesnik Musa Ćazim Ćatić uopće nije pretjerao kad je u pjesmi Fatima Ez-Zehrapjevao i o tuzi nebeskog svoda. Jedna je to od najveličanstvenijih slika kerbelske tragedije:
I među majkam’ nikad majke take
Nježne i dobre!… Kerbelske sokake
Svaku noć – vele – sad oblazi ona;
I kad kod groba Svete žrtve stane,
Nijemo plačuć, po humku mu pane,
A s njom plače c’jela vasiona.
