Dok sam živ moja je obaveza da njima (demobiliziranim borcima, op. S.A.) pomognem, da uradimo i imam osjećaj da nikad neću dovoljno uspjeti da uradim koliko su njihove zasluge da prema njima uradim. Normalno, moje su obaveze puno veće i aktivnije će biti prema ostalim građanima sa područja općine Ilidža“!
Ovako je, uz mnogo uobičajenog mučenja sa organiziranjem suvisle prostoproširene rečenice, penzionisani general Armije BiH Fikret Prevljak govorio u oktobru 2020. godine, nekoliko dana uoči lokalnih izbora na kojima je bio kandidat Stranke demokratske akcije za načelnika Ilidže, piše novinar Senad Avdić za Slobodnu Bosnu.
Prevljak je tada uvjerljivo izgubio, nije postao prvi čovjek Ilidže, a, kako ovih dana prilično uvjerljivo tvrde mediji, on više nije stanovnik ni te općine, ni Bosne i Hercegovine-odselio se, navodno, u Tursku. O svom odlasku, čini se, nije obavijestio one prema kojima je, kako je tvrdio, bio trajno obavezan – demobilizirane (su)borce.
Fikrete, između tebe i dna
Novinari „Dnevnog Avaza“ bezuspješno su posljednjih dana pokušavali pronaći Prevljaka na nekim od mnogobrojnih adresa na kojima je posljednjih decenija viđan. Njegova impresivna vila smještena na 900 kvadrata u naselju Butmir je prazna i očekuje eventualne kupce/stanare kojima je mamac bačen preko oglasa sa kupoprodajom i rentanjem nekretnina. Novinari nisu našli „žive duše“ ni u Prevljakovoj nešto skromnijoj, ali i dalje drsko luksuznoj porodičnoj kući u Hrasnici. U Prevljakovom vlasništvu je i elitni hotel/motel „Palma“ kojeg je odmah nakon rata sagradio na obali Jablaničkog jezera.
Medijske tvrdnje o odlasku (bijegu?) Fikreta Prevljaka u Tursku niko nije demantirao. Niti ih je potvrdio. On se, razumljivo, u vezi sa tim nije oglašavao, a bez komentara su i njegove stranačke kolege, prije svih oni najpozvaniji: Bakir Izetbegović, predsjednik SDA i dugogodišnji prijatelj penzionisanog generala. Izetbegović i njegova supruga Sebija javno su se ponosili neraskidivim porodičnim prijateljstvom sa „proslavljenim komandantom“. Opravdano se vjeruje da je Prevljakov izbor za predsjednika Kantonalnog odbora SDA prije nekoliko godina sa kojim je povezana afera koja će kasnije dobiti sudsku dimenziju (slučaj „Asim Sarajlić“) bila ideja moćnog dvojca sa Poljina koji imaju opravdano bezgranično povjerenje u Prevljakovu lojalnost.
O odlasku generala i političara Fikreta Prevljaka iz Bosne i Hercegovine u sarajevskim političkim i medijskim kuloarima i na društvenim mrežama se spekuliralo tokom ljetnjih mjeseci. „Dobro obaviješteni krugovi“ širili su glasine o njegovoj prodaji (za naše prilike-basnoslovne) imovine i kupovini nekretnina u Turskoj. Govorkalo se o tome da je ispisao djecu iz sarajevskih škola, mada ni za to nisu nuđeni opipljivi dokazi. Stranačke kolege su na znatiželjna pitanja slijegale ramenima govoreći da Prevljaka nisu vidjeli posljednjih mjesec – dva.
O razlogu za navodno njegovo emigriranje u Tursku također nije postojao kosenzus među „dobro upućenim izvorima“. Manje-više svi su se slagali da je moguće da je Prevljaka u „bijeg“ prisilio strah od eventualnog sudskog procesa koji mu se „kuha“, ali su se „izvori“ razilazili oko prirode kaznenog djela za koje bi bivši komandant iz Hrasnice mogao biti optužen. Jedni su njegov nepotvrđeni odlazak iz Bosne povezivali sa navodnim novim činjenicama prikupljenim tokom istrage o ubistvu mladića Dženana Memića na Ilidži prije više od sedam godina. No, u to je teško povjerovati, budući da tokom svih ovih godina koje su protekle od tog nerazjašnjenog slučaja niko, ni porodica ubijenog Dženana, ni njihov advokat, kao ni državni tužitelji koji rade na ovom predmetu nikada nisu povezivali Fikreta Prevljaka sa ovom tragedijom. Tačno je da su svi oni prozivali i teretili njegove stranačke kolege, od bračnog para Izetbegović, pa do moćnog hotelijera Alije Budnje, i njima bliske policijsko-pravosudne ličnosti. No, također je činjenica da je Prevljak sudjelovao u brojnim protestima građana koji godinama traže istinu i „Pravdu za Dženana“, piše Senad Avdić.
Međutim, jedan drugi eventualni sudski proces koji bi mogao obuhvatiti Prevljaka čini se je davao više povoda za, ponavljamo, njegov tobožnji bijeg u Tursku. Radi se o istrazi ratnih zločina počinjenih na području Hrasnice i drugih slobodnih teritorija općina Ilidža u vrijeme kada je Prevljak bio komandant Četvrte brigade Armije BiH. Priče o odlasku Prevljaka iz zemlje, krenule su početkom ljeta. Samo nekoliko nedjelja ranije Sud Bosne i Hercegovine izrekao je (napravomoćnu) oslobađajuću presudu trojici pripadnika Armije BiH za zločine počinjene nad Srbima u Hrasnici u periodu 1992-1994.godine. Tokom višegodišnjeg procesa protiv trojice bivših pripadnika Četvrte brigade ABiH, Senada Gadže, Zaima Laličića i Sulje Hebiba, utvrđena su brojna kršenja ljudskih prava građana srpske nacionalnosti, uključujući protivpravno lišavanje slobode, mučenje, nekoliko ubistava, ali, prema riječima Medihe Pašić, predsjedavajuće Sudskog vijeća, nije bilo kredibilnih svjedoka i dokaza koja bi trojicu optuženih povezivala sa njima.
Nekažnjeni zločini u Hrasnici
Gotovo paraleno sa suđenjem pred Sudom BiH u Beogradu se sudilo Husejnu Mujanoviću, bivšem pripadniku Armije BiH uhapšenom u Srbiji, optuženom kao upravniku zatvora u Sokolović koloniji za hapšenje i mučenje Srba u tom ilidžanskom naselju. Nakon prvostepene kazne od 10 godina, Apelacioni sud je početkom ove godine izrekao Mujanoviću kaznu od 4,5 godine zatvora, što je „pokrilo“ vrijeme koje je proveo u pritvoru, nakon čega je pušten na slobodu.
Zločini i kršenja ljudskih prava za koje su bili terećeni optuženici pored sarajevskim i beogradskim sudom dešavali su se u zoni odgovornosti Četvrte brigade ABiH, pa su poznavatelji ratnih i pravosudnih prilika godinama spekulirali na temu kako se Fikret Prevljak uspio „izvući“ neokrznut iz svega toga. Njegova moć i utjecaj tokom rata bili su neprikosnoveni i nisu se završavali na razini komandovanja i rukovođenja brigadom. On je bio suvereni i ničim limitirani gospodar slobodne Općine Ilidža.
Bilo je cijelo vrijeme trajanja rata pokušaja da se Prevljakova moć kanalizira, a samovolja ukroti, ali su ti pokušaji završavali na isti način-neuspješno.
Sefer Halilović, u vrijeme dok se nalazio na čelu Armije BiH, zbog izvjesnih teških grešaka i vojnih neuspjeha vojske pod njegovom komandom (prilikom neuspjele deblokade Sarajeva, tragično okončanog napada na FAMOS) odlučio je smijeniti komandanta Prevljaka. Svjedoci su tvrdili da je Halilovićevu naredbu komandant Četvrte brigade pocijepao pred strojem vojnika, a oficira upućenog iz Glavnog štaba koji ga je trebao zamijeniti najurio iz Hrasnice.
Prevljak tokom ratnog perioda nije volio dijeliti vlast ni sa kim, uključujući i civilne institucije vlasti predvođene općinskim ratnim Predsjedništvom. Načelnik Ilidže Husein Mahmutović povjeravao se prijateljima da se zbog nesporazuma sa lokalnim vojnim vrhom plašio za sopstveni život. Pokušaji vlasti u Sarajevu da posreduju između civilne i vojne komponente u Hrasnici završavani su bez uspjeha.
– Bio sam u delegaciji istaknutih članova SDA, policijskog CSB-a koja je išla u Hrasnicu da „pomiri“ vojnu i civilnu vlast. Prevljak nas uopće nije htio primiti, jer je navodno obilazio jedinice na položajima. Čekali smo satima da se on pojavi, a onda nas je sve skupa odveo na ručak. Nije nam dopuštao da iznesemo razloge i svrhu naše posjete – govorio je jedan od članova ove „mirovne“ delegacije.
Zašto je komandant Četvrte brigade Armije BiH bio tako bezbrižno siguran u svoju nedodirljivost? Zato što mu se moglo! O njegovom statusu i sudbini mogli su odlučivati samo i isključivo oni koji su ga postavili na tu funkciju i kojima je polagao račune: Alija Izetbegović i njegov sin Bakir! Kako je uopće Prevljak osigurao njihovo potpuno povjerenje i bezgraničnu podršku? Prevljak, predratni pripadnik Specijalne jedinice RMUP-a BiH, u prvim danima agresije pridružio se ličnom obezbjeđenju Alije Izetbegovića. Pričalo se da je on porodično povezan sa familijom predsjednika Predsjedništva BiH, da mu je majka rodica Alijine supruge Halide (rođene Repovac) koju je zvao „tetkom“.
Hrasnica i tamošnje rukovodstvo Stranke demokratske akcije prije rata je bila važan punkt za odbrambene pripreme. Neki od oficira koji su napustili JNA, poput Sefera Halilovića, krili su se i održavali sastanke Patriotske lige u Hrasnici. U ime vrha SDA za ovu sredinu bio je zadužen potpredsjednik te stranke Omer Behmen. On je stranačkim kolegama i sljedbenicima dijelio praktične savjete kako da se ponašaju i šta da poduzimaju u slučaju ratne opasnosti i napada neprijatelja: „Odmah proučite Ajetul-Kursiju (kur*anski ajet usmjeren protiv sihira i crne magije, op. S.A.) i pripremite dosta luga da bacite neprijateljima u oči“.
Druga važna ličnost na Ilidži bio je Senahid Memić koji se bavio nabavkom oružja. Nakon što su srpske snage gotovo bez ozbiljnog otpora zauzele centralni dio općine Ilidža, a Memić uhapšen tokom jednog transporta oružja, nakon čega se prebacio u Hrvatsku, bio je potreban neko ko bi povezao i „uvojničio“ odbranu preostalog dijela ilidžanske općine. Prema odluci familije Izetbegović taj neko je bio Fikret Prevljak.
Moć i utjecaj Fikreta Prevljaka narasla je nakon probijanja tunela ispod piste Sarajevskog Aerodroma koji je povezivao Dobrinju sa Butmirom i predstavljao spasonosnu komunikaciju opkoljenog Sarajeva sa ostatkom svijeta. Kontrola takozvanog DB-objekta kojim su cirkulirali ljudi, robe, oružje… izdigli su Prevljaka u nezaobilaznu, nedodirljivu ličnost od čije se dobre volje doslovno preko noći moglo postati enormno bogat.
Prevljak kao “lažni Valter”
Imenovanje tada već generala Fikreta Prevljaka za komandanta Dvanaeste (sarajevske) divizije Armije BiH koja je brojala nekoliko desetina hiljada vojnika bio je vjerovatno vrhunac tvrdoglavog srljanja i suspektnog, diletantskog samovlašća Alije Izetbegovića i uskog kruga ljudi oko njega prevođenih sinom Bakirom. Čovjeku lišenom elementarnog vojničkog, taktičkog i strateškog znanja i iskustva, uz to i intelektualno nisko plafoniranom, povjerena je najkompleksnija vojna operacija od početka agresije na BiH, deblokada Sarajeva sa unutrašnje strane neprijateljskog prstena krajem juna 1995. godine. Bio je to najbrutalnijni i najskuplji Izetbegovićev eksperiment u kojem se oslonio na one, „manje poštene a, pri tom nesposobne“ suradnike kakvima se dominatno okruživao.
Postavljanjem generala – „naturščika“ Fikreta Prevljaka za komandanta deblokade Sarajeva Izetbegović je uputio ponižavajuću poruku profesionalnim oficirima. Istovremeno je građanima Sarajeva, obeznađenim, izmrcvarenim jasno stavio do znanja da ne trebaju očekivati ništa bolje i više nego prethodnih mjeseci i godina. Nekoliko stotina mrtvih pripadnika Armije i MUP-a bio je katastrofalan saldo vojne operacije u kojoj se borbene linije nisu pomakle ni za pedalj! Nikad niko za taj vojnički debakl nije odgovarao, kao ni za tragediju Srebrenice koja je više nego što se to oficijelno željelo priznati blisko korespondirala sa propašću deblokade Sarajeva.
– Kada sam Aliju pitao kako napreduje deblokada Sarajeva, rekao mi da da ne ide po planu, jer su naši oficiri tvrdili da će udariti „u mehko“, a pokazalo se da je bilo „u tvrdo“, govorio je tih paklenih ljetnih dana ovom novinaru Haris Silajdžić predsjednik Vlade BiH.
Nakon rata Fikret Prevljak je završio Fakultet političkih nauka koji je zahvaljujući stranačkom monopolu nad njim od strane SDA pretvoren u stranačku štampariju akademskih titula. Posvetio se privatnom biznisu, ali nijednog trenutka nije se udaljio od glavnih stranačkih i političkih tokova. Bio je, kao i u ratu, čovjek za posebne stranačke zadatke i operacije, onaj vojnik partije koji ne postavlja pitanja, niti se dvoumi. O tome kakvu je Fikret Prevljak imao ulogu u poslijeratnoj bošnjačkoj dubokoj državi, svjedočio je u svom iskazu datom Federalno-obavještajnoj službi (FOSS) Hasan Muratović, poslijeratni predsjednik Vlade BiH.
Muratović je svjedočio da je nakon što je 1996. likvidiran Nedžad Ugljen, zamjenik direktora bošnjačke tajne policije AID on tražio formiranje istražne komisije koja bi ispitala okolnosti i otkrila počinitelja tog zločina. Nakon toga su ga u njegovom kabinetu posjetili Kemal Ademović, tadašnji direktor AID-a i general Fikret Prevljak koji su, kako je rekao, od njega tražili da se ne raspituje previše i ne zabada nos tamo gdje mu nije mjesto. Shvativši njihovu posjetu kao direktnu prijetnju, Muratović je, kako je tvrdio, „odmah otišao kod predsjednika A. Izetbegovića i zatražio da ga imenuje za ambasadora BiH u Zagrebu pri tom mu ne navodeći stvarni razlog ovakve njegove odluke“.
Bakir Izetbegović je prije tri-četiri godine kada je došlo do erodiranja SDA i masovnog prelaska u druge stranke (prije svega NIP Elmedina Konakovića) odlučio da se okruži ljudima na čiju je lojalnost mogao računati posljednjih nekoliko decenija. Fikret Prevljak spada u sami vrh tih njegovih favorita. „Fikret Prevljak je vodio brigadu, znat će voditi i stranku. Zna sa ljudima, nije završio Sorbonu, nije neki intelektualac, ali je čovjek iz naroda“, objasnio je Izetbegović svoj izbor. Zbog njega je ušao u sukob sa cijelom stranačkom frakcijom koja je podržavala načelnika Novog Grada Semira Efendića kao predsjednika sarajevske Kantonalne organizacije SDA. Izetbegović je „zamolio“ Senahida Memića da se makne sa Ilidže u ambasadu u Indoneziji, kako bi Prevljaku ostavio upražnjeno načelničkom mjesto. Lider SDA je, međutim, precijenio generalov ugled kod građana, kao što je, uostalom, precijenio i svoj vlastiti.
Vjeran Aliji do groba/mezara
Posljednji put u javnosti je Fikret Prevljak, „čovjek iz naroda“ koji raspolaže imovinom vrijednom milione maraka, viđen sredinom aprila kada je na obilježavanju godišnjice osnivanja Armije BiH na šehidskom groblju Kovači izvrijeđao Rifata Škrijelja, rektora Sarajevskog Univerziteta. „Je li te, Škrijelju, stid doći na mezar rahmetli Allije nakon svega što si uradio njegovoj familiji“, vikao je Prevljak aludirajući na provjeru vjerodostojnosti akademske karijere Sebije Izetbegović koju je inicirao Škriljelj.
Na društvenim mrežama se posljednjih dana javilo više svjedoka koji tvrde da je Fikret Prevljak viđen u Turskoj u društvu Sakiba Mahmuljina, penzionisanog generala Armije BiH koji je pravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog zločina kojeg su mudžahedini počinili nad Srbima u naselju Vozuća. Ministarstvo pravde BiH je nedavno zatražilo od vlasti Turske da izruče Mahmuljina ovdašnjem pravosuđu, za šta su izgledi minimalni.
Šta god bila istina o bijegu Fikreta Prevljaka iz zemlje, eventualnoj optužnici protiv njega za ratne zločine, njegov primjer je karakterističan, pa i paradigmatičan za „sistem“ (odnosno sirovu autokratsku nacionalističku vlast) kojoj je revenosno služio duže od tri decenije. Režim koji nije mogao funkcionirati, ni u ratu, ni u miru, bez tipova Prevljakovog profila (a ima ih još značajan broj) nije mogao polučiti ništa više od haosa, bezakonja i beznađa, najširih slojeva društva, s jedne i enormnog bogatstva i blagostanja za uzak sloj pripadnika vladajuće sekte, sa druge (mračne) strane, piše Senad Avdić za Slobodnu Bosnu.
