Ne želim biti tužan, niti da vas rastužim, ali želim ovaj osjećaj podijeliti s vama.
Često srećem ljude koji kažu da za vikend idu na Vlašić, Trebević, Igman ili Neum. Srećem i one koji kažu da bi došli u Srebrenicu, ali pitaju da li ima nešto drugo da se posjeti pored memorijalnog centra.
Sve vas razumijem i opravdavam.
Naravno, ne trebamo i ne možemo svoju budućnost i svakodnevni život posvetiti samo našoj prošlosti, pogotovo ako je ona tužna i teška, ali ja ću vam reći šta meni znači memorijalni centar.
Kada u životu naiđem na životne prepreke, kada osjećam tegobu ili sreću, uvijek dođem ovdje kako bih se zahvalio Bogu i na dobru i na “zlu”, jer od Njega je.
Bez obzira što je ovo mezarje žrtava genocida, naših najmilijih, ono me duševno opušta, vazduh je ovdje kao u zračnoj banji, stanje uma je poput meditacije, i uvijek sa ovog mjesta izađem s pozitivnim mislima.
Danas sam dobio tužnu vijest da je na bolji svijet preselila majka Nura Alispahić. Majka čijeg su sina ubili zloglasni “Škorpioni” u Trnovu, u julu 1995. godine. Drugi sin joj je ubijen na tuzlanskoj kapiji. Tako odlaze naše majke, mi moramo pamtiti. Ako je Nura govorila “Ljubila sam sinove kosti da mi bude lakše.”, onda i mi možemo doći ovdje da učimo fatihe jer će i nama biti lakše.
Dolazim ovdje zbog Hatidže, Zumre, Nure i drugih majki koje su umrle, jer je i njima ovo mjesto bilo mjesto duševnog olakšanja.
Kada ne znate gdje ćete za vikend, ili neki slobodan dan, prođite mjestima naše lijepe domovine, dođite ovdje u Potočare, usput pamtite, osjetite, nije sve tako tužno i negativno. Možda ćete i vi otići resetovani s pozitivnim mislima i pogledom na vaš trenutni život i ono što dolazi u budućnosti.
