Pjevač Amel Ćeman Ćemo ne govori često o svom privatnom životu, a sada je otvorio dušu o teškom odrastnju u Crnoj Gori.
„U Beranama je bilo vrlo lijepo do nekog perioda, do 1989. godine, ja pamtim mnogo, imao sam četiri godine kada su bile zimske Olimpijske igre u Sarajevu, sjećam se tog prenosa iako sam imao samo četiri godine. Jedini period mog života koji pamtim kao lijep, od buđenja, odlaska u školu, upoznavanja učitelja, portira, to je sve bio taj period osamdesetih, a sve poslije toga je bilo katastrofalno. Počela je da nam se raspada zemlja i do dana današnjeg nam se ništa lijepo nije dešavalo. U Beranama je bilo lijepo odrastati, volim Berane, Beograd i Solun, tu najviše boravim. Od 1989. kreću burne stvari, pa devedesete, pa inflacija, taj bezvrijedni dinar koji smo imali u našoj zemlji“, priča Ćemo.
On je istakao da je bio svjestan nemaštine, te da je počeo sam da zarađuje.
„Roditelji su ostali bez posla tada, bilo je pitanje kako preživjeti i ja bukvalno nisam nosio obuću koja mi se sviđala, nego ono što mi roditelji kupe. Oduševljavao sam se iako mi se sviđala, ako sam se stidio da to nosim. Znao sam da moji roditelji to nemaju, nemaju više da mi pruže, pružili su mi maksimum i ja sam se pravio da je to nešto najljepše što sam dobio. Počeo sam sam da zarađujem, rano sam ušao u kafanu.“
Ćemo je ispričao da su njegovi roditelji kupili krave nakon što su ostali bez posla.
„Mi smo se preselili na periferiju grada, tata je kupio krave. Nije imao gdje da se zaposli, ni on ni majka. Oni su držali krave, a brat i ja smo raznosili domaće mlijeko i živjeli smo od toga. Znalo se gdje ima da se kupi i brat i ja nosimo. U Beranama sve funkcioniše tako, što se kaže, ‘to je kod onog, to je ovog’, ja sam ulice u Beranama naučio tek kroz svoj drugi posao, kroz volontiranje u Crvenom krstu. Prodavali smo mlijeko i tako smo zarađivali za život za cijelu porodicu.“
Priznao je da mu je teško padao taj period života.
„Jeste sa te tačke gledišta, a sa ove ništa. Tada me je bilo sramota, kao da kradem nešto. Moji drugari su uživali, imali su više love. Sad kada odem u Ameriku i donesem 30 pari obuće i pitaju mi zašto, ja kažem: ‘neka, neka imam’. O ovakvim stvarima niko ne bi pričao, ali ja nemam šta da krijem, izrastao sam u poštenog čovjeka i hvala mojim roditeljima na tome.“
(Nova)
