Ćamil Duraković, potpredsjednik RS-a i bivši načelnik Opštine Srebrenica objavio je svoju potresnu priču, iskustvo koje ne može zaboraviti i jednu poruku svima.
– Nema više nikog u Srebrenici. Delegacije su otišle. Priča je prestala. Samo nišani i tišina koja priča najbolniju priču našeg života.
Gledam u mezar daidže Asima i njegovog sina Amira, drugog daidžića Alije čiji babo i brat, a moj daidža Reuf i daidžić Asim, još uvijek nisu pronađeni… Asim je bio moj vršnjak, imao je 16 godina kada je ubijen.
Prije 28 godina, kao šesnaestogodišnji dječak kojem je djetinjstvo ubijeno u srebreničkoj enklavi, sa malom pogačom koju mi je spremila nena Mejra i „Ikar“ nareskom sam krenuo na put smrti. Ja i hiljade drugih muškaraca.
Sjećam se… Svi nekuda bježe, a niko u istom pravcu. Nešto žubori. Lomi. Kida. Kao da pada ogromno drvo. Vriska. Galama. Pucnjevi. Bacih se na zemlju. Lišće pada po meni. Oko mene ljudi leže, granate padaju, čujem kako meci udaraju u tijela. Osjetim skoro svaki. Pomislih da ćemo svi biti ubijeni.
Krijem glavu ispod čovjeka koji je ležao pored mene, a krije i on svoju ispod mene. Borimo za goli život. U tom trenu mislim na najmilije, a svaki trenutak života prođe tik ispred mene. Gledam. Strah me i razmišljam da je kraj. Život je gotov.
Jedan dio mene vjeruje da će užas stati. I zaista, pucanje prestade. Nastade muk. Nakon par trenutaka, začuše se krici. Ljudi dozivaju i traže jedni druge, a ja još uvijek ležim. Ne vjerujem da sam živ. Opipam tijelo da vidim jesam li pogođen, ustajem i idem prema brdu na kojem vidim ljude. Nešto me jako i oštro žulja po vratu. Mislim da je grana i pođoh da je sklonim, a ono otkinuta ruka onog čovjeka što je ležao pored mene, zapala za moj ruksak.
Nakon nekoliko dana agonije, patnje, delirijuma i gladi, sa prvom grupom od oko tri hiljade pripadnika ARBiH i civila, stigoh bos do Baljkovice. Poslije cjelodnevne borbe, probijamo se do slobodne teritorije.
Živ sam, a oko mene tek šačica, meni nepoznatih, preživjelih muškaraca. Nigdje onih ljudi iz kilometarske kolone koja je krenula sa Buljima. Ubijeni su, zarobljeni pa strijeljani, odvedeni u Bratunac, Zvornik ili Kravicu, mučeni danima bez vode i hrane, a onda sa povezima na rukama i očima odvedeni na livade gdje su im pucali u leđa, a njihova tijela ubacili u jame koje su mjesecima nakon jula prekopavali, komadali i bacali u grobnice širom Podrinja.
Danas, 28 godina kasnije, iza mene je cijeli jedan život. Od bezbrižnog djetinjstva, izbjegličkih dana, Amerike, povratka u moju Srebrenicu, načelničke pozicije do danas kada se kao potpredsjednik entiteta Republika Srpska borim za bolju budućnost prognanih uprkos politici koja nas je otjerala i u čije ime je počinjen genocid i koja čini sve da nam onemogući život na ovim prostorima.
Genocid je dokazan pred međunarodnim i domaćim sudovima. Ja sam ga slučajno preživio, mnogi nisu.Ipak, još uvijek postoje oni koji ga negiraju. A nažalost postoje i drugi, nazvat ćemo ih “naši”, koji vide problem i “ljigavost” u nama preživjelima koji se godinama borimo da nađemo sve ubijene i očuvamo sjećanje. Neki od tih “naših” su danas bili ovdje, a neki su nas iz udobnih domova učili kako da cijenimo sebe i poštujemo vlastite žrtve.
Primijetili smo njihovo pisanje i zapamtili riječi koje vrijeđaju i bole. Međutim, danas nije dan da im odgovaramo.
Maksuz im selam iz Potočara, gdje sam upravo i neću otići, a pobjeći nikada, jer protiv svega ovoga nam se valja boriti.
U ime ubijenih, strijeljanih, mučenih, umrlih, ranjenih, preživjelih, u ime majki, očeva, braće, sinova i kćeri, po ko zna koji put, pozivam sve koji imaju pravne mehanizme u svojim rukama da nas zaštite od kontinuiranog negiranja genocida i relativizacije historije.
Da se nikada nikome ne ponovi Srebrenica!, poručio je Duraković.
