Nakon trogodišnjeg snimanja s protagonistima najdugovječnijeg YU benda i arhivskog istraživanja, novinari BHRT-a Zoran Kubura i Bojan Hadžiabdić napravili su prvi dokumentarni film o legendarnim “Indexima”.
Film je nostalgični i duhoviti uvid u karijere članova benda koje je Bregović zvao “pede** iz centra“ i predstavlja hronologiju jednog vremena.
Svi veliki muzičari s ovih prostora dobili su počasno mjesto na filmu, uključujući EKV, Arsena Dedića i Olivera Dragojevića, od čije smrti je prošlo samo dvije godine, a prvi dokumentarac o “Indexima” dolazi nakon četrdesetogodišnjeg postojanja benda s kojim je započela nova era muzike u Jugoslaviji i dvadeset godina nakon smrti Davorina Popovića.
Autori Zoran Kubura i Bojan Hadžiabdić su se otisnuli u more arhivskog materijala i u beskonačnim noćima montaže sklapali filmsku predodžbu o tome koliko je velik bio bend iz čijeg su “šinjela izašli” svi YU rock muzičari. Danas kada slušamo “Indexe”, čujemo muziku koja je šezdesetih išla rame uz rame s Deep Purpleom i Beatlesima.
Bili su lijen bend
Novinari Dokumentarnog programa BHRT-a su na osnovu arhivskog blaga koje baštini javni RTV servis kreirali stotinjak minuta obavezne “lektire” za muzičke profesionalce, okupljajući članove benda u poznim godinama i sagovornike koji su imali tu sreću da se nađu u njihovoj blizini. O “Indexima” govore Josipa Lisac, Abdulah Sidran, pjevačica i novinarka Ismeta Dervoz, promotor i tekstopisac Želimir Altarac Čičak, pjesnikinja Maja Perfiljeva, ali i Goran Bregović, koji zaključuje da su “Indexi“ s dva albuma u četiri decenije zapravo bili lijen bend, koji se nikada nije trudio pratiti pravila muzičke industrije i ići za novcem. Oni su muziku jednostavno živjeli.
Kroz bend su prošla 24 muzičara, a njegovu okosnicu su činili Fadil Redžić, Bodo Kovačević i Davorin Popović. Mnogi su nakon sviranja u Indexima napravili velike karijere, kao Đorđe Novković, Kornelije Kovač, Enco Lesić i drugi. Glavni krivac za streloviti uspon “Indexa“ je nekadašnji producent u Muzičkoj produkciji TVSA Esad Arnautalić koji je zabranio Indexima snimanje tuđih pjesama, nakon čega su počeli praviti pjesme na našem jeziku. U filmu saznajemo zanimljiv detalj da su jugoslavenski Beatlesi, kako im se uvijek tepalo, pjesme pravili na gitarama koje su umjesto potenciometra imale čepove od paste za zube.
Ko će nam sada biti Pjevač?
U preko trideset intervjua s brojnim muzičarima, među kojima su Ranko Rihtman, Sinan Alimanović, Siniša Škarica, i brojni drugi, o bendu govori i književnik Abdulah Sidran. Idolopoklonstvu donekle kontriraju Goran Bregović i Milić Vukašinović, koji na sebi svojstven način uz puno psovki, ali vrlo duhovito, prepričavaju anegdote i stvaralačke antagonizme u bendu. Uz vješto kombinovane fotografije, novinske članke i snimke Fadila Ređića i Esada Arnautalića, data je hronologija djelovanja “Indexa”, ali i hronologija jednog boljeg vremena kada niko nije mogao pjevati kao Davorin i kada je nije bilo prevelike razlike između riječi netko ili neko.
“Ko će nam sada biti Pjevač?” glasila je poznata sarajevska kafanska anegdota koja se navodno dogodila nakon smrti Davorina Popovića, u istom onom mangupskom stilu sarajevske raje koja je Ivi Andriću dobacivali na ulici: “Pisac, napiše l’ se šta?”. Davorin Popović je preminuo u 54. godini, 2001.-e od karcinoma gušterače (iste godine kada nas je napustio i Bodo Kovačević), što je možda razlog zašto se o njemu tek nakon smrti govorilo kao o velikoj zvijezdi, jer ljudi s ovih prostora naprosto vole one koji su ili smrtno bolesni ili već s dvije noge u grobu, bez obzira na veličinu i domet njihovog umjetničkog rada.
Pe**** iz centra
U vremenu kada se sviralo u Slogi, Trasi i FIS-u, poezija je bila jako popularna, a Goran Bregović je u filmu bez imalo ustručavanja rekao da je on tada bio periferijski svirač na potezu Vratnik – Kovači, a da je članove “Indexa” nazivao pe******. “Bijelo dugme” je uradilo ono što “Indexi” nikada nisu, a to je da su istresli sav novac koji su mogli svojim muziciranjem, što je bila Bregovićeva simbolična osveta “pe****** iz centra”. I nije se ovdje radilo o pogrdi već o specifičnom sarajevskom humoru koji je u svojoj suštini uvijek zrcalio simpatične antagonizme i malo ljubomore. Zanimljivo je da su autori filma pronašli pjesmu “Izvor”, koja nikada nije snimljena u studiju i godinama se vodila kao izgubljeno djelo, ali ju je jedan slušatelj Radio Zagreba snimio na magnetofonsku traku.
Uloga BHRT-a na medijskom tržištu danas je gotovo zanemariva. Rijetkim programima uspijeva pridobiti pažnju publike, a višegodišnja zapuštenost i postavljanje rukovodilaca po nacionalnom ključu iz stranačkih centrala, stvorili su ambijent u kojem je jako teško profesionalno djelovati, pa ono malo kvalitetnog programa nastaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. “Indexi” su utoliko uspješniji film u kojem vidimo šta je moguće te kakvu je ulogu TVSA imala nekad, a kakvu “Sivi dom” nema danas. Zapisi o tom vremenu čuvaju se u njegovoj arhivi, jer vrijeme kao saveznik strpljivih obično pokaže sve što treba dokazati.
U televizijskom dokumentarizmu danas postoji određeni trend da se reportaže podvode pod dokumentarne filmove, a svaki novinarski prilog duži od 10 minuta se tretira kao film. Ipak dokumentarac o “Indexima” je pravi filmski tretman stvarnosti, izveden na dobroj ideji, opsežnom istraživanju i dobroj dramaturgiji priče. Posebna draž filma autora Kubure i Hadžiabdića je tehnički besprijekorna tonska obrada i aspekt muzičke produkcije, koji će pridobiti i one koji nikada nisu slušali “Indexe”. To je javni radiotelevizijski servis kakav trebaju građani Bosne i Hercegovine.
Film je premijerno prikazan 24. septembra u Beogradu na festivalu Dok’n’Ritam, a bosanskohercegovačka premijera dogodit će se sutra u Zenici. U njemu možete vidjeti zašto su sarajevska djeca “Indexi”, kako je pripovjedački u filmu poentirao pjesnik Mišo Marić, bili roditelji naših najvećih radosti. Oni su zaista biti netko, pardon, neko.
Ovom prilikom zahvaljujemo se fotografu Milomiru Kovačeviću Strašnom, na ustupljenoj naslovnoj fotografiji Davorina Popovića.
(Klix)
