Ona je javnosti otkrila da ima dijagnozu sociopatije, te da je potpuno lišena osjećanja kao što su krivica, empatija ili kajanje. Kanika ujedno tvrdi da je sretna što nema ovakve emocije, te da su je one dovele do uspjeha u životu.
Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti.
Empatija i kajanje
– Ja sam sociopata. To je moja dijagnoza. Ne osjećam nikakvu krivicu, empatiju ili kajanje – i ne razumijem zašto se na to gleda kao na nešto loše. Očigledno, svi vjeruju da vas empatija automatski čini dobrom osobom. Ja se ne slažem s tim.
Vjerujem da empate imaju veoma selektivnu empatiju i da se ona može upotrijebiti protiv vas na više načina. Ja imam kognitivnu empatiju. Tačno znam kroz šta prolazite i mislim da je to dovoljno. Ne moram da preuzimam i tvoj emocionalni teret.
Po društvenim standardima, možda sam ja zla osoba; ne radim stvari na “ispravan” način i nije mi nužno stalo do mnogih ljudi. Ipak, stalno mi je do onih koji su mi najbliži. Ali, svi ostali – ako mi se nađu na putu, ja ću ih poraziti.
I nije me briga šta društvo o tome ima da kaže.
Kada sam imala 21 godinu, dijagnosticiran mi je antisocijalni poremećaj ličnosti (ASPD), ali i tokom odrastanja sam bila povelika prijetnja. Izostajala sam sa nastave, nasilno se ponašala, patološki lagala, maltretirala sam druge i bila bezosjećajna i sve to prije 15. godine.
Manipulacija drugima
Poslije srednje škole naučila sam da manipuliram drugima na mnogo suptilniji način, iako mi je još nedostajalo afektivne empatije, krivice, kajanja i vjerovatno savjesti. Ipak, ja sam napravila masku kako bih sakrila svoj ASPD. Moja ličnost je bila ljubazna, milosrdna i prije svega – harizmatična.
Kada mi je zvanično postavljena dijagnoza, nisam rado išla kod psihijatra. Pokušala sam da sebi oduzmem život i patila sam od teške depresije. Ponuđena mi je mogućnost da budem ili smještena u ustanovu ili da odlazim kod psihijatra u ambulantu; a jasno je da sam izabrala ovo drugo.
Moj psihijatar je mogao da prozre patološke lažu i pokušao je da promijeni moj način razmišljanja, ali mogu otvoreno da kažem da sam i dalje bila opaka prema ljudima koji su pokušali da idu protiv mene. Nedostatak savjesti mi je, također, omogućio da se pretvorim u kleptomana – nije da mi je to bilo potrebno, jednostavno se radilo o uzbuđenju.
Bila sam hladna iznutra, ali nevjerovatno primamljiva spolja. Bila sam društveni kameleon i dobro sam se snašla u studentskoj politici jer sam mogla da postanem ko god ljudi žele da budem i bilo ko ko će me dovesti do uspjeha.
Vjerujem. Moja porodica je prepuna ljudi za koje smatram da bi lako mogli da dobiju istu dijagnozu kao i ja ili bi mogli direktno da budu prozvani psihopatama. Također sam odrasla u okruženju ljudi sa historiju nasilja u porodici i seksualnog napada.
Gubitak kontrole
I sama sam iskusila to, u ranim 20-im. Koliko god da sam bila lukava, bila sam nadigrana, a ono što me najviše ljuti jeste gubitak kontrole. Dok sam bila dijete, nisam smela da pokazujem emocije i borila sam se da s povežem s ljudima od ranog djetinjstva. Nisam znala šta je navodilo ljude da budu prijatelji jedni sa drugima, pa sam oponašala ponašanje koje donosi uspjeh.
Vidjela sam ljude kako plaču na ulici, ali mene to nimalo ne pogađa. Ne osjećam apsolutno ništa. Smatram da me se to uopće ne tiče. To nije moj problem.
Iako mi nije stalo do nasumičnih, nepoznatih ljudi, ja se ipak bavim filantropijom – i to ne zato što mi društvo tako kaže. Imam određen niz tema do kojih mi je zaista stalo, uključujući prava žena i kreiranje skloništa za žrtve nasilja u porodici, pa doniram dobrotvornim organizacijama koje se bave tim problemom.
Niko me nije podržao kada sam silovana, i uprkos tome što je policija htjela da moj slučaj izvede na sud, mnogi su me nazivali lažovom. Imam saosjećanja prema ženama koje su iskusile ono što sam i ja prošla i pokušavam da podržim druge u toj situaciji.
Ipak, slučajni beskućnici – nimalo me ne zanimaju.
Ne, neću nikoga ubiti, ali vjerujem da je krivica jedna vrsta mehanizma kontrole koji ljudi koriste kako bi vas kaznili ako radite stvari koje vam donose korist. Mislim da je to veoma toksična i nepotrebna emocija.
Ne osjećam krivicu. Ustvari, nikada u životu nisam osjetila krivicu zbog bilo čega što sam uradila. Krivica je za mene strano iskustvo. Ali, sudeći po načinu na koji mi je drugi ljudi objašnjavaju, zašto bi iko to želio da osjeti? Zašto bi neko mislio da je krivica zdrava emocija koju treba da osjeća?
Ne treba mi krivica da me natjera da budem ljubazna. Međutim, to me također ne sprečava da zabijem nož u leđa ljudima koji su mi potrebni da bih mogla da napredujem. Mislim da mi to daje prednost u životu koju drugi ljudi nemaju. Element mog poremećaja ličnosti koju većinu ljudi najviše iznenađuje jeste to što ja nemam empatiju ni prema sama sebi. Nemam empatiju prema svojoj budućoj ili prošloj verziji sebe.
Za mene je sve što se desilo u prošlosti jednostavno nestalo. Ne postoji. Slično, ono što dolazi u budućnosti me se ne tiče i ne osjećam anksioznost oko toga. To ne znači da ne mogu da razmišljam o budućnosti, samo ne vezujem nikakve emocije za nju.
Kajanje je još jedna emocija za koju smatram da je potpuno beskorisna i ne daje nikakvu suštinu društvu. Kada razmišljam o stvarima koje sam uradila, a koje nisu nužno bile dobre, nije me briga. Nemam emocije koje me povezuju sa tim osjećanjem.
Vidim ljude koji su kupili nešto nepotrebno, ili su izašli i prevarili svog partnera, a kada shvate da je to bila loša odluka, preplavi ih kajanje. Da, bila je to loša odluka, ali šta ćeš uraditi po pitanju toga? Ako se zadržite na tome, da li će vam to pomoći? Da li će to bilo kome pomoći? Apsolutno ne. Šta je, onda, poenta kajanja?
Mislim da me nedostatak empatije, krivice i kajanja učinio veoma uspješnom osobom. Postigla sam stvari koje nikada ne bih postigla da sam brinula o utjecaju koji imam na druge ljude. Ne bih riskirala ovako žestoko, a postigla sam nevjerovatne rezultate, prenosi Avaz.
