U ponedjeljak, 11. januara 2010. godine, nakon kraće bolesti koja ga je zadesila na njegovom da‘vetskom putovanju po bosanskoj Krajini, u Bihaću je, u 72. godini, na Āḫiret preselio dr. Aćif-ef. Skenderović, istaknuti bosanskohercegovački ‘ālim i da‘ija. Dva dana kasnije, u srijedu, 13. januara, klanjana je dženaza-namaz u haremu džamije Kralja Fahda u Sarajevu, kojoj je prisustvovalo mnogo ljudi.
– Rahmetli dr. Aćif-efendija rođen je 1938. godine u mjestu Trpezi, opština Berane, u Crnoj Gori. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu a nakon toga odlazi na studije u Egipat, gdje je učio pred istaknutim alimima. Na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu je i doktorirao 1985. godine na temu „Ed-Da‘vetu ve d-du‘ātu fī Yūguslāfiyā“ (Da‘va i dā‘ije u Jugoslaviji)¹. Sam naslov ove doktorske disertacije, koja je ocijenjena kao vrlo uspješna i vrijedna radnja, zbog čega je dr. Aćif bio visoko cijenjen među Azharovom ulemom, govori da je rahmetli dr. Aćif bio osoba koja voli da‘vu, dakle, angažiranje na planu prezentacije islāma ljudima kako bi ga upoznali i prihvatili, jer islam je najveća blagodat i vjera u koju su pozivali svi Božiji vjerovjesnici.
– Rahmetli dr. Aćif je bio profesor fikha u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu dugi niz godina. Brojne generacije Gazinovaca, među kojima je i potpisnik ovih redova, sjećaju se svog dragog profesora Aćifa koji je u njima usađivao ne samo formalnu naobrazbu iz fikha (šerijatskog prava) već i ljubav prema islamu i angažmanu na njegovom širenju. Njegova široka naobrazba omogućavala je da ga učenici mogu pitati iz raznih oblasti islāma, naročita fikhskih propisa, i na ta pitanja dobivati veoma kvalitetne i utemeljene odgovore.
– Mnoge učenice ženskih odjeljenja Gazijine medrese u vrijeme totalitarnog komunističkog režima osamdesetih godina prošlog vijeka, počele su nositi ḥidžāb upravo zahvaljujući angažmanu njihovog profesora fikha, dr. Aćifa Skenderovića, koji je na svojim časovima, prema svjedočenju brojnih učenica iz tog perioda, često govorio o stidu, moralu i potrebi islāmskog odijevanja žene muslimanke jer je hidžab vjerska obaveza svakoj pametnoj i punoljetnoj muslimanki oko koje nema sporenja među islamskim učenjacima. Profesor je, s obzirom da je bio dobro upućen u fikhske propise, često isticao da su svi islāmski ‘ālimi (selef i ḫalef) saglasni da je djevojka muslimanka, kada postane šerijatski punoljetna, obavezna pokriti cijelo tijelo osim lica i ruku do šaka. Dakle, oko toga nema sporenja (ḫilāfa), i nikada, niti jedan od relevantnih islāmskih učenjaka, nije rekao da žena može hodati otkrivena izvan svoje kuće; učenjaci se razilaze samo u vezi lica i ruku do šaka, jedni smatraju da i to treba pokriti, naročito u vremenu fitneluka a drugi kažu da pokrivanje tih dijelova tijela nije obaveza (farz). Zbog ovakvih stavova koje je javno iznosio on je, nažalost, imao problema čak i od strane pojedinih kolega s kojima je radio u Medresi a koji nisu ni blizu poznavali fikh i fikhske propise kao dr. Aćif-efendija.
– Rahmetli dr. Aćif bio je poznati vā‘iẓ među Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i bošnjačkoj dijaspori u svijetu. Održao je stotine predavanja u raznim dijelovima svijeta. S obzirom da je bio izvrstan poznavalac arapskog jezika, pročitao je brojnu literaturu na tom jeziku i u svojim predavanjima je bio veoma utemljen.
– Interesantna je i puna ibreta selidba ovog ‘ālima s ovog svijeta. Posljednjih godina života, dr. Aćif je imao problema s vidom. Prije, otprilike, godinu dana on je u potpunosti obnevidio. Međutim, to ga nije spriječilo da i dalje redovno dolazi u džamiju, čak i na sabah-namaz, da bi klanjao u džemātu, iako je njegov stan bio udaljen čak nekoliko kilometara. Također, nastavio je obilaziti džemate u Bosni i dijaspori, održavajući poučne vazove i predavanja. Nekoliko dana prije smrti, on je s grupom mladića iz svog stana u Sarajevu krenuo u bosansku Krajinu gdje je trebao održati predavanja. Na tom putovanju ga je i zadesila bolest pa je odvezen u bolnicu u Bihaću. Čak i za vrijeme boravka u bolesničkoj postelji, dr. Aćif je koristio priliku za da‘vu. Naime, u sobi u kojoj je on ležao, nalazio se jedan čovjek iz Bosanske Krupe, koji, prema svjedočenju ljudi koji su tamo bili, nije bio privržen vjeri. Rahmetli dr. Aćif je, mada i sam bolestan, sa njim dugo razgovarao i govorio mu o islāmu i taj čovjek je, prije nego li je umro, izgovorio šehādet, tj. posvjedočio da nema boga osim Allāha i da je Muḥammed, ‘alejhi s-selām, posljednji Allāhov Poslanik, Dr. Aćif je, raḥimehullāh, koristio svaku priliku da ljudima govori o ljepotama islāma. Svoj dunjalučki život je okončao kao dā‘ija, na Allāhovom putu što je, uistinu, lijep svršetak! U islāmskim izvorima se, inače, često govori o ḥusnu l-ḫitāmu, dakle, o važnosti toga da čovjek svoje ovosvjetsko putovanje okonča s onim što je Allāhu drago i čime je On zadovoljan.
– O tome koliko je dr. Aćif bio cijenjen govori i njegova dženāza kojoj je prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi iz raznih dijelova svijeta. U srijedu, 13. januara 2010., nakon podne namaza, džanāza je klanjana u haremu džamije Kralja Fahda u Sarajevu. Dženāzu je predvodio, po oporuci rahmetlije, njegov sin Bakir Skenderović.
– U besjedi prije dženāze namaza, muderris Nezim-ef. Halilović je iznio vrlo ineresantne podatke u vezi sa životom dr. Aćifa Skenderovića. Između ostalog, kazao je da je on često dolazio u džamiju Kralja Fahda na sabah-namaz i tu bi ostajao po cijeli dan sve do jacije provodeći mnoge dane u ‘ibādetu, zikrullāhu i učenju Kur’āna.
– Nakon što je bio iskušan s bolesti očiju i u potpunosti izgubio vid, nastavio je dolaziti u džamiju, da bi klanjao rani sabah-namaz u džematu! Nekada bi došao sa taksijem, nakada bi ga dovezla supruga ili neko od njegovih prijatelja i učenika, poput Muderrisa Nezima i drugih. Jednom prilikom, dr. Aćif je ispričao Muderrisu Nezimu da je u jednoj knjizi, nekada ranije, pročitao kako je ḫalīfa hazreti Omer, raḍijallāhu ‘anhu, u vrijeme svoje vladavine, odredio poseban fond iz Bejtu l-māla, da se plaća onim osobama koje će slijepe muslimane dovoditi u džamiju, da klanjaju u džemātu. Subḥānallāh, rahmetli dr. Aćif, čak i u takvom stanju, kada je bio potpuno obnevidio, obuzet je brigom da ide u džamiju i da kljanja u džemātu! Šta reći onda za one koji imaju vid i koji još stanuju nadomak džamije, a opet neće da idu u džemāt? Allāhu Dragi, Ti se smiluj i nagradi ovog Svog čestitog roba!
– Rahmetli dr. Aćif je, prema kazivanju nekih članovi njegove porodice, imao običaj da često govori: „Ja čvrsto vjerujem u Sudnji dan!“ Kao da je na taj način tražio utjehu za sve nedaće, iskušenja i nepravde koje su ga zadesile u životu a kojih je, usitinu, bilo puno. Jedan od kur’ānskih naziva za Sudnji dan je i ovaj: Jevme tublá s-serā’ir, što bi se moglo prevesti kao Dan otkrivanja tajni, ili, drugačije rečeno, Dan skidanja maski, kada će pred Allāha Uzvišenog svako doći samo sa svojim djelima i svojom istinskom prirodom. A teško Tog dana varalicama i zulumćarima!
– Allāha Uzvišenog molimo da našeg profesora dr. Aćifa-ef. Skenderovića nagradi Svojom nagradom i uvede ga u Džennetske bašče, među Robove s kojima je On zadovoljan!
Āmīn, jā Rabbe l-‘ālemīn!
¹ Doktorska disertacija u rukopisu nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Rad ima preko 400 stranica. Podijeljen je u pet poglavlja:
- Položaj jugoslavenskih naroda prije dolaska Turaka,
- Posljedice turskih osvajanja,
- Vjersko-prosvjetne ustanove,
- Islamski radnik u Jugoslaviji s posebnim osvrtom na Hasana Kafiju Pruščaka,
- O situaciji poslije odlaska Turaka.
