Opšte je prihvaćena činjenica da se prvi dan Bajrama se provodi u krugu porodice koja se okuplja kod najstarijih članova i pravi zajednička sofra za ručak. Drugi dan se obilaze mezarja, te se ujedno obiljležava i kao Dan šehida. Treći dan predviđen je za druženje s prijateljima i poznanicima, a u tradiciji je ukorijenjeno da se sklapaju i nova prijateljstva – priča Muftarević.
Po njegovim riječima, na dan oba Bajrama preporučene su izvjesne stvari, a koje doprinose obiljležavanju posebnosti ovih dana kao praznika: okupati se prije odlaska na Bajram namaz, jesti prije Ramazanskog bajram namaza, a na Kurban-bajram jesti tek poslije namaza ili pojesti prvo nešto od kurbana, učenje tekbira na putu u džamiju i u njoj, oblačenje najljepše odjeće, mirisanje i ukrašavanje, odlazak u džamiju jednim putem, a povratak drugim te posjetiti rodbinu i prijatelje.
Još u doba sultan Mehmeda Fatiha doček Bajrama je dobio status službene ceremonije. Sve je počinjalo sa pucnjevima iz topa u rano jutro kada se išlo u džamiju na sabah namaz, gdje bi se proučilo nešto iz Kur`ana i tako sačekao Bajram namaz. Nakon toga bi se džematlije selamile i slavlje je moglo početi. Slatkiši i tjestenine su se dijelili po džamijama i na ulici. To su uglavnom bile paklame, gurabije, halva i neko voće. Uz muziku i dobro raspoloženje se sjedilo do kasno u noć. U većim mjestima je pucao i vatromet.
Muftarević dalje navodi da kada se išlo nekome ili kada vam je neko dolazio od Bajrama dijelili su se bajramluci. Za djecu bi to bio novac (bajrambanka) ili slatkiši, a za odrasle bošče, tj. četvorougaono platno ukrašeno zlatovezom u koje se stavljala razna vrsta odjevnih predmeta ili drugih poklona. Puno se ispijalo kahve i šerbeta. Musafiri na vratima bi bili dočekani sa ružinom vodicom koja se sipala iz posebnih posuda „đulbedana”.
Nakon toga bi se u kući posluživale kakve sve ne đakonije, od baklava, ružica, hurmadžika, tulumbi, kadajifa do soka od đulbešećerke – kaže Muftarević.
Pošto je uvriježeno mišljenje da će novo Bajramsko odijelo, kao simbol čistog, lijepog, veselog donijeti uspjeh osobi koja ga nosi, s tim se dosta pažnje posvećivalo odjeći koja se nosi. Uređivali su se i ukrašavali gradovi i mjesta gdje će se proslavljati ovaj blagdan. Osim toga često su kićeni i konji na kojima se jahalo.
U osmansko doba kod nas je postojalo dosta običaja koji su u većoj mjeri nestali i više se ne praktikuju. Jedan od njih je pisanje i ispjevavanje posebnih vjerskih pjesama ramazanija i idija (Ramazâniyya, îdiyye). Budući da je Bajram u narodu sinonim za radost, sreću i lijepo raspoloženje, pjesnici osmanske književnosti su ovaj islamski blagdan opjevali na razne načine. Koristili su se raznim stilskim izražajnim sredstvima, metaforama, alegorijama i aluzijama – kaže Muftarević.
Objašnjava da je îdiyye riječ koja je nastala od arapskog ‘îd, što bi značilo bajram ili praznik. Ove kaside su pisane u čast nadolazećeg Bajrama. Mogle biti posvećeni i sultanu ili nekoj drugoj važnoj ličnosti. Otuda je i rječničko značenje riječi îdiyye – bajramluk, bajramski bakšiš, bajramska hedija, bajramska kasida.
– U îdiyyama se često pjeva o ljubavima ali i o igrama koje se igraju na Bajram. Tako se spominje i ljuljaška na kojoj se ljulja voljena. Na ravnijim mjestima u gradu bi bile postavljene ljuljaške i donme dolafi (vrtuljci). U blizini njih na visokom mjestu su postavljane razne hedije koje bi oni na ljuljaški pokušavali dohvatiti – kazao je u razgovoru za Fenu muzejski savjetnik u Muzeju Sarajeva Adnan Muftarević.
depo/press
