Sarajevska pop-rok muzička škola iznjedrila je plejadu asova kojim bi se, s punim pravom, mogle podičiti najveće evropske i svjetske metropole. Kada krene nabrajanje uvijek se pomenu imena Davorina Popovića, Zdravka Čolića, Gorana Bregovića, Dine Merlina, Kemala Montena ili bendova kao što su: „Indexi“, „Bijelo dugme“, „Zabranjeno pušenje“, „Crvena jabuka“, „Plavi orkestar“. Međutim, nekako po pravilu, a potpuno nezasluženo i bez objektivnog razloga, u tom nabrajanju zaboravimo ime Fadila Toskića. Nezasluženo i bez razloga, jer je umjetničkom vještinom i snagom svoje interpretacije zaslužio da se nađe rame uz rame s pomenutim veličinama.
Riječ je o pjevaču koji je obilježio najkvalitetniji i najproduktivniji period pop-rok scene u Sarajevu. To je bio period kada su noćni izlasci i dobar provod značili odlazak na igranke na kojima su nastupali samo vrhunski muzičari, a Fadil Toskić je bio jedan od njih. Takođe, riječ je o periodu kada su festivali imali dominantno mjesto u estradnim tokovima, a Fadil Toskić je na njima osvajao nagrade. Kada na sve rečeno pomenemo i pjesme iz Toskićevog opusa kao što su: „Zapalio sam plamen u srcu tvom“, „Burna ljubavi vladaj“, „Jasmina“ ili „Crno vino, plave oči“, postaje jasno koliko se ogriješimo svaki put kada preskočimo da odamo priznanje Fadilu Toskiću na njegovom radu. Pjesma koja je jedan od njegovih posljednjih velikih hitova, a koja je mlađim generacijama pokazala o kakvom pjevaču se radilo, dok je starijim samo potvrdila njegovu veličinu, sasvim sigurno je „Kapija“. Objavljena je na albumu „Još sam tu“ 2001. godine.
Radi se o neobičnoj pjesmi koja u neku ruku predstavlja i mješavinu žanrova, u kojoj se spajaju pop i rok sa primjesama folka. Sve to protkano je dozom mističnosti koju donose gudači, posebno u uvodu i na samom kraju pjesme, a koju svojim glasom Toskić dodatno ističe.
Pjesma donosi priču o lirskom subjektu koji ima ženu koju voli. Ta žena, pomalo iznenađujuće, ne samo da mu uzvraća ljubav, već je dodatno umnožava. Međutim, on nije bio spreman da se toj ljubavi u potpunosti preda. Pomalo prepotentno i potcjenjivački zvuči dok govori o toj ženi – ne stidih se, jer vidi se, da bi mene ponovo ti ljubila, pa pitala bi li s tobom stanov’o. Ipak, refren nam donosi mali obrt u njegovom razmišljanju. Ono da se ne stidi svog postupka stoji, ali se sada naslućuje doza kajanja – u duši mi ista ljubav, samo ja sam stariji – što će reći mudriji, iskusniji tj. spremniji da ovaj put postupi ispravno. Tada više ne bi stanovao u istoj kući, iza iste kapije. Bila bi to druga kuća, druga kapija, neki drugi on, ali zreo, ispunjen i sretan. Ne bi bilo kajanja…
Kada pjevač pjesmi koja evidentno posjeduje umjetničku vrlinu da lični pečat, toliko da ona postane asocijacija na njega, tada znate da je riječ o izvanrednom umjetniku. To je Fadil Toskić uradio i u ovoj pjesmi i u mnogim drugim pjesmama. Iz tog razloga ne smijemo zaboravljati da mu odamo zasluženo priznanje. Kako ni kod nas ne bi bilo kajanja…
Piše: Ozren T.
bhportal/press
