Omar Rahal je čuo glas koji je dolazio iz ruševina, toliko slab da se trudio da shvati da li je to možda samo u njegovoj glavi. Prethodne noći, dva zemljotresa magnitude 7,8 i 7,6 pogodila su njegovo selo Harem u provinciji Idlib u Siriji koju drže pobunjenici, sravnivši sa zemljom desetine zgrada, uključujući stambeni blok u kojem je živio njegov rođak Mahmud sa suprugom i njihovo sedmoro djece.
Nekoliko sati kasnije, Rahal, lokalni šef policije, uletio je u ruševine kuće u nadi da će pronaći Mahmuda i njegovu porodicu žive. Cijelo jutro nije čuo znake života, ali u 12.30 čuo je riječi koje je izgovorila djevojčica: „Vadite me odavde“.
Nekoliko metara ispod vrha gomile krhotina, uglavljena između betona, ležala je Mahmudova petogodišnja kćerka Džinan, zajedno sa devetomjesečnim bratom Abdulahom, kojeg je tješila ispod ruševina. Pored njih, zakopano pored ostataka njene kuće, bilo je tijelo njihove majke Suad. Rahal je mogao da vidi samo njenu ruku, kojom je kao da je pokušala da zagrli svoju djecu kako bi ih zaštitila, prenosi Guardian.
Rahal je pokušao da ih oslobodi, ali je shvatio da ne može sam. Tako je snimio dvoje zarobljene djece i poslao snimak svojim policijskim kolegama, tražeći od njih da intervenišu. Video je brzo prešao sa jednog telefona na drugi, napuštajući granice Sirije i postao viralan. Snimak je postao viralan na Tviteru i postao simbol tragedije u Idlibu.
„Moji ljudi su odmah stigli i pomogli mi da izvadim malog Abdulaha, koji je srećom imao samo nekoliko malih ogrebotina. Ali problem je bila Džinan. Bila je prikovana betonskom pločom i imala je gvozdenu šipku probodenu kroz nogu.“
Spasilački napori u Idlibu, koji je ostao uglavnom zatvoren od spoljnog svijeta dva dana nakon zemljotresa, usporeni su nedostatkom mašinerije i pomoći, a ljudi su bili primorani da izvlače svoje voljene golim rukama.
„Da bismo podigli betonski blok koji ga je ometao, koristili smo dizalicu, onu za podizanje automobila kada treba da promijenite gumu. Uspelo je. Ali Džinan je još uvek imala taj gvozdeni štap zaboden u nogu. Morao se presjeći.”
„Nismo imali izbora. Rizikovali smo i da umremo i da izgubimo dijete. Stoga smo odlučili da uradimo ono što nikada nismo željeli – izvadimo Džinan dok joj je noga još uvijek bila djelimično nabodena na štap“.
Oko 2 sata ujutru u utorak, nakon skoro 22 sata pod ruševinama, djevojčica je spašena.
Sedam dana nakon spašavanja, Guardian je posjetio Džinan i njenog mlađeg brata u bolnici preuređenoj iz bivše škole u kojoj su povrijeđena djeca iz Harema bila na liječenju. Abdulah je spavao umotan u vuneno ćebe dok je Džinan ležala, još uvek u bolovima, na krevetu.
„Rana na njenoj nozi je veoma ozbiljna. Džinan možda više nikada neće hodati kao ranije, neću te lagati. Ako se rana ne popravi, mogli bismo biti primorani da joj amputiramo nogu“, rekao je njen doktor Vadžih al-Karat.
Nakon objavljivanja snimka, neki mediji su pogrešno objavili da je Džinanin otac još uvek živ. Nažalost, to nije istina. „Džinan i Abulah su jedini koji su ostali živi u porodici“, rekla je Rahal u suzama. Dvoje djece je povjereno pra-stricu i njegovoj ženi.
Džinan i njen brat su među velikim brojem djece koja su ostala bez roditelja u zemljotresu u Idlibu. Broj poginulih u zemljotresu u Siriji popeo se preko 3.580, pošto zvaničnici UN za pomoć traže veći pristup pomoći sjeverozapadu zemlje koji kontrolišu pobunjenici.
„To je tragedija“, rekao je Karat tihim glasom. „Džinan zna da je ostala sama sa bratom. Ali vidite da su ova djeca ovde, pored Džinaninog kreveta, takođe siročad. A većina se i dalje pita gdje su im roditelji i kada će im doći. Prvo, želimo da ih tretiramo dobro. Onda ćemo, u nekom trenutku, biti primorani da im kažemo da su i oni ostali siročad.”
