Nedavno je naš portal prenio video u kojem Jasna Alić, djevojka iz Cerske, na Instagramu poznata kao zelle.nooka, obučena u uniformu Armije RBiH, sa šamijom na glavi, Cvijetom srebrenice i ljljanima u pozadini pjeva jednu od naših poznatih sevdalinki. Video je pobrao brojne simpatije, te smo odlučili našim čitaocima donijeti priču o ovoj neobičnoj djevojci i njenom životu.
Jasna je dvadesetšestogodišnja djevojka rođena u izbjegličkom naselju Ježevac, nedaleko od Banovića. Njeni roditelji izbjegli su iz Podrinja s početka devedesetih godina. Jasna je imala tek deset godina kada je zajedno sa svojim ocem prikupljala ugalj s obližnjeg rudnika u Banovićima kako bi njezina obitelj preživjela. Iako je prolazila veoma teške životne borbe ipak je imala svoje snove.
Kao djevojčica je nadživjela mnoge tegobe, ali da nikada nije odustala od vjere u sve što može i o čemu sanja. Smatra da svako dijete zaslužuje svoju priliku. I ona sama žali što nije imala istinsko djetinstvo kakvo zaslužuje svako dijete i što su njezina prava kao djeteta bivala narušavana. Danas je izrasla u uspješnu djevojku.
S osmjehom priča o danima kada je lopta među djecom u jednom od najvećih izbjeglčkih naselja Ježevac bila jedina igračka i koliko su se mališani toj igrački radovali, a kada bi se dogodilo da djeci lopta bude probijena svi bi je zajedno lijepili satima.
– Vjerujte mi, život u naselju Ježevac nije bio lagan. Prolazili smo veoma teške periode kroz život. Ipak bilo je i mnogo lijepih trenutaka. Nismo imali sve u životu, ali smo bili veoma sretni. S jednom loptom se igralo nas dvadesetero – kroz smijeh nam govori Jasna.
Nikada nisam imala prilike ostvariti ono što sam željela. Međutim, trudila sam se, učila sam i nikada nisam željela napustiti školu iako su mi govorili da je napustim. Kada bi nam nestajalo struje ja sam na svijeći spaljivala „žiške“. Uspjela sam i završila školu. Danas sam mašinska tehničarka, ali za fakultet moji roditelji nisu imali novac – ističe.
Danas je zaposlena inkubacionom centru u Tuzli te pakira čajeve koje proizvode žene žrtve ratnog ili poslijeratnog nasilja.
Svi je pitaju zašto, sada kada je uspjela, ne želi izaći iz Ježevca: Tu su ljudi koje volim. Moji roditelji su tu. Ne želim da ih ostavim bez obzira na sve. Ili idemo svi zajedno ili ostajemo svi zajedno. U našem naselju se i dalje čuju djeca i djeca se ovdje rađaju. Iako je moja sestra otišla živjeti van BiH, ja ne želim otići iz Ježevca i želim poželjeti svojim ljudima sve ono što bih i sama sebi željela. Smatram da nas treba pratiti ona rečenica da će uvijek biti dobro, ako ne danas- sutra sigurno – kaže Jasna.
SENZOR/PRESS
