CRVENA JABUKA u Areni će, sad već tradicionalno, obilježiti Dan zaljubljenih, ali i 38 godina karijere koju su obilježili nebrojeni koncerti, turneje i hitovi. Iako mnogi nisu očekivali da će grupa potrajati nakon velike tragedije koja je bend zadesila prije nego su izdali drugi album, Crvena jabuka još uvijek svira i snima.
Nedavno su izdali i novi album pod nazivom Neka nova jutra s kojeg će dio pjesama predstaviti i u Areni.
Mi smo tim povodom popričali s Draženom Žerićem Žerom, frontmenom i zapravo jedinim preostalim članom izvorne postave, a obradili smo sve teme, od koncerta do toga ima li nade za pravu sirnicu u Zagrebu.
Zbog korone ste bili prisiljeni propustiti Dom sportova povodom 35. rođendana benda pa sad pripremate Arenu za 38. Što se posebno pripremalo za taj veliki rođendan i hoćete li dio tih planova prebaciti u Arenu?
Sve je više-manje ostalo isto, samo što smo u međuvremenu izdali dva albuma pa ćemo ubaciti i dvije-tri pjesme nove. Mi to ne radimo kao naši kolege koji izdaju novi album pa misle da je to remek-djelo koje moraju promovirati ljudima. To je katastrofa.
Pjesma ima svoj put i potrebno je vrijeme da dođe do ljudi i da se primi pa je tek onda uvrstimo u repertoar. Ja polazim od sebe, na koncerte dolazim da se dobro zabavim i da me ispuni energijom. Takva je filozofija bila 38 godina i takva će biti i dalje.
A što se koncerta tiče, mi to radimo “starinski”. Nema lavova, efekata niti matrica na bini. Bit će to retro, a to je nešto što viđamo sve rjeđe.
Valentinovo je postalo tražen datum. Mislite li da će vam to malo pomrsiti planove?
Mene su smatrali budalom ’96., kad smo radili Dom sportova za Valentinovo. Pitali su me na čemu sam kad sam rekao da ćemo raditi Valentinovo usred tjedna. A sad da nakon našeg koncerta pitaš je li slobodan taj datum, reći će ti da nije, ali to ne znači da će tako privući publiku. Neće.
Valentinovo i Jabuka su prirodan spoj tako da je nebitno je li usred tjedna ili ne. Mi iza sebe imamo 40 godina karijere i podlogu da to radimo.
Gotovo 40 godina benda je ogromna stvar, ali Crvena jabuka u tom je pogledu specifična jer od izvorne ste postave ostali samo vi i nakon svih ovih godina službeno ste i ono što ljudi automatski vežu uz Jabuku. Kako sve te neprestane promjene utječu na zvuk benda, novi materijal i, još bitnije, kako pronaći tu kemiju koja je potrebna da bi bend funkcionirao?
Danas to sve radimo u studiju, bend malo sudjeluje i aranžmane riješimo prije. Danas petoro ljudi svira sve ploče koje se izdaju na Balkanu. Zato ja često i bježim u Sarajevo, koje je ostalo malo izolirano od svega pa još ima svježine u glazbenicima.
A bend se mijenjao i zato što neprestano sviramo i publiku nije briga jesi li odmoran ili ne. Neki su otišli zbog starosti, neki iz drugih razloga, a nakon 1994. svi su otišli nekim drugim putem.
Svi su krenuli u neke veće poslove, a ja sam u Tuticu krenuo od nule. Imali smo i Trafo Oil (op.a. bend koji je 1993. osnovao Zlatan Fazlić-Fazla i koji je okupljao neke od najpoznatijih sarajevskih glazbenika) i onda sam nakon rata izdao i solo album.
Pretpostavljam da odlazak bitnih članova kao što je Zlatko Arslanagić, koji je bio autorski sveprisutan u zvuku Jabuke, predstavlja velik problem. Kako je bilo nastaviti nakon njegovog odlaska i kako ste pronalazili autore, poput Dine Šarana, koji će održati taj zvuk? Ili ste možda željeli učiniti zaokret?
Izgubili smo dva člana (Dražen Ričl i Aljoša Buha), a onda je ostatak i rat razdvojio pa smo 1991. snimili posljednji album s Arslanagićem. Nisam ja tad ni znao da ćemo mi do ovih godina dogurati, nego smo samo odlazili na nastupe i uvijek bilo puno. Publika na kraju uvijek presudi hoćeš li svirati ili ne.
Dino Šaran je jedan od tih i to su sarajevska djeca koja su rasla uz Jabuku i nikad mi ne tražimo da pišu u tom stilu, nego damo neki svoj “touch”. Pola pjesama koje sam otpjevao bile su napisane za nekog drugog. Bitno da je dobra, a ne je li po narudžbi.
Koja vam je najdraža era Crvene jabuke i koja je bila najbolja postava?
Ma prva postava, naravno, i to zbog pokojnog Zije (Dražen Ričl), koji je bio miljenik Balkana. Osim što je bio majstor šege, on je prvi probio to lepršavo i jednostavno sviranje, a da zvučiš k’o Rolling Stonesi. Osim toga, radilo se i o toj prvoj našoj ploči koju sam uzeo u ruke, a to je ispunjenje sna svakog djeteta. CD-ovi su hladni, nije to to.
Otrcano je pitanje, ali kad se netko bližu 40. godini glazbenog djelovanja, treba provjeriti kako održavate tu svježinu, žar i energiju potrebnu da se sve te pjesme iznesu?
Godine se jesu pomakle na papiru i u stvarnosti, ali u glavi ja ne vidim razliku između sebe sad i prije. Meni se ništa nije promijenilo i to je isto ludilo kao kad sam bio tinejdžer, a i u bendu sad imamo klince koji nemaju ni 30 godina i gledam kako oni to proživljavaju. Oni su zahvalni što si im omogućio da vide kako im na binu lete grudnjaci i gaćice.
Danas sviramo po dvoranama u kojima su prije nas svirale veličine kao što su Tina Turner ili Sting, a ja to proživljavam kroz njih.
Koliko je zapravo bio težak vaš put do uspjeha jer vi ste se probili već prvim albumom?
Bregović je svima nama davao hrpu savjeta. Kad smo se pojavili, nismo bili jedini i tadašnji direktor Jugotona, Siniša Škarica, pljuvao je hrpu toga što je došlo u Jugoton. Odbio je nas, Đavole i hrpu toga što ni ne znamo, ali stvorio je ime velikog znalca.
Njemu nije bilo jasno zašto Bježi kišo s prozora pjevamo u ženskom rodu, a nama je to bila zezancija, k’o Tina Turner u I Can’t Stand the Rain. Njemu te pjesme nisu bile jasne. Tada su u Jugotonu znali sastaviti “komisiju za slušanje” pa bi prema njihovim reakcijama procjenjivali hoće li se album prodati ili ne.
I to je bilo debilno. Rekao nam je da to nikog neće zanimati, da smo kopija Plavog orkestra i još hrpu toga. Ali mi smo bili uporni i pokazalo se da smo u pravu. Prvi album imao je platinastu tiražu, koja je tada bila više od 150 tisuća prodanih albuma.
Drugi album je bez reklame, koncerata, promocije i gostovanja prodan u više od 300 tisuća primjeraka. I mi smo ga mislili objaviti kao neki oproštajni album, ali onda smo vidjeli uspjeh i pomislili: “Možda bismo ga ipak trebali svirati.”
No, to je nedostajalo, a to i danas nedostaje izdavačkim kućama. Ljudi koji mogu prepoznati i narodnjak i elektroniku. Široke ljude, a ne takve kao što je bio Škarica.
Svaka glazbena karijera u jednom trenutku preraste iz hobija u karijeru. Budući da ste vi već od prvog albuma bilježili uspjehe, je li se to dogodilo automatski ili kasnije?
Ma to se meni tek nedavno dogodilo. Starci su me, kao i svakog tko se bavio glazbom, pitali kad mislim početi nešto ozbiljno raditi iako su me podržavali. Starci su se skoro razveli kad mi je on kupio klavijaturu. Koštala je k’o Golf.
I poslije ’94. sam imao dovoljno da preživim, ali sam mislio da trebam i posao. E sad, pitanje je kakav posao.
Ali brzo se to sve dogodi i godine prolete. Sad je to nešto od čega živim ja i još deset familija jer posao je konstantan. Nema potrebe da više iskačemo iz pašteta i sad radimo samo kad osjetimo potrebu i znamo da je ploča dobra.
S trenutkom kad se hobi pretvori u posao i donese uspjeh, ponekad nestane i ta dječja zaigranost i hrabrost da se glazbenici upuštaju u eksperimente. Kako vi gledate na to i kako ste izbjegavali to da uplovite u ziheraške priče?
Nikad ne smiješ ziherašiti. Čim nešto radiš ziheraški, to ti se obije o glavu. Radiš svaki album kao da ti je zadnji. To sam naučio od ekipe kao što su Brega, Čola i Kemal. Čim nije tako, povlači se sa scene.
Imate li uopće neko univerzalno glazbeno pravilo nakon svih ovih godina?
Pjesme koje biram za album uvijek mi dođu kao demo koji je netko emotivno napisao sam uz gitaru. Tako je to bilo ’85., tako je i danas. I odmah osjetim je li to pjesma za mene ili ne.
Jedini je problem kad netko pjesmu ubije aranžmanima, a ja to ne dopuštam. Uvijek je snimimo tako da ne ubijemo tu prvotnu emociju. To je najbitnije, ali i teško postići s novopečenim, pa čak i nekim starim producentima.
Danas Crvena jabuka uživa neupitni status na sceni. Prošli ste sve od koncerata pred stotinama tisuća ljudi do manjih prostora, turneje po inozemstvu, nagrade, snimili ste gomilu albuma i još uvijek radite. Postoji li nešto što želite učiniti, a niste? Što je to što želite nakon gotovo 40 godina karijere?
Da, jedan od prvih koncerata bio je pred 300 tisuća ljudi i usr’o sam se k’o grlica. To pamtiš cijelog života. Obišli smo cijeli svijet osim Južne Afrike i Južne Amerike. A što se nekih želja tiče, nemam ih, sve sam u glazbenom smislu ispunio.
U vremenima u kojima su žanrovi gotovo izumrli, sve je kombinacija svega i svačega i teško je uopće predvidjeti što bi moglo postati hit, kako birate nove pjesme i što je neka misao vodilja? Mijenja li se to, ima li kalkuliranja ili jednostavno samo radite što osjećate?
Nitko ne zna što je hit. Znaju se pojaviti ti neki pametni koje sam već spominjao i govore da pjesma mora trajati tri minute. Tko je to odredio? Da nikad niste čuli Sunday Bloody Sunday i ja dođem i šest minuta je sviram. Vjerojatno bi takvi rekli da sam lud.
Ali opet je bila hit. I ta pjesma i još hrpa sličnih. U muzici ne postoje pravila. To postoji u matematici, fizici i kemiji. U slikarstvu, filmu, glazbi ili bilo čemu što je oslobođeno, tu pravila ne postoje.
Jeste li ikad pokušali analizirati što je to što svih ovih godina dovodi publiku svih godišta na vaše koncerte?
Pjesma Zovu nas ulice izaziva istu reakciju ’88. i danas. Danas je možda još i veća. Druga pjesma je Dirlija, a to je sarajevski izraz koji mnogima nije ni jasan. No, kad krenu, te dvije pjesme izazivaju lom. Isto je i u Sloveniji i u Makedoniji. Kako to objasniti? Možda je to ta neka sarajevska opuštenost i zezancija.
Kako biste uopće opisali zvuk Crvene jabuke? Tko su glavni utjecaji?
To je taj neki “sarajevski zvuk”. Nije kopija, ali je kombinacija emocija koje izazivaju Bijelo dugme i Indexi.
Nedavno ste izbacili i novi album Neka nova jutra i to je, ako se ne varam, prvi album koji je izašao kao Žera i Crvena jabuka. Kako je došlo do te promjene?
Do toga je došlo zato što se glazbene udruge bave više birokracijom nego glazbom. Tražio sam status pjevača i onda su mi birokrati nakon 40 godina rekli da nisam pjevač. Morate imati svoje ime da biste bili pjevač. Tako da su sad Neno Belan i Fiumensi, Urban & 4 i tako dalje. Sad ćemo vidjeti hoće li se što promijeniti u mom statusu.
Kako publika reagira na nove pjesme? Prihvaćaju li ih ili je ona “sviraj stare”?
Uvijek pratiš i osluškuješ. Čuješ na koju reagiraju i onda je uvrstiš. Neke pjesme ubacim i nakon godinu dana. Nekad se i ja iznenadim kad neka prođe. Evo, jedna od takvih je Bolje da sam sam.
Je li vam itko od novih izvođača upao u uho i koliko često i surađujete li uopće s novim autorima?
Nemamo baš previše mladih autora s kojima surađujem, ali šalju mi pjesme. Nedavno sam dobio jednu koja mi je upala u uho pa možda ispadne nešto. Ima taj moderni zvuk, ali ima nešto u njoj, vuče me.
Neprestano vas ispituju o frizuri i starkama, dojadi li vam to?
Ma naš imidž su naše pjesme, ali mene toliko vežu za te starke da mi je to muka. Kad ne nosim tenisice, ljudi me pitaju zašto ih ne nosim. Modni mačci su pljuvali po meni zbog starki i onda se vrate u trend pa ih ciganovići nose.
Ali zanimljiva je suradnja s Converseom. Ne želim se grebati za stvari, ali htio sam nedavno da napravimo neku suradnju povodom koncerta u Areni. To bi bilo prirodno.
I onda oni meni odgovore da će mi poslati jedan par pa da ih poklonim na koncertu. Ako ne želiš suradnju, reci, a ne da mi šalješ jedne starke. Takvo poniženje nisam doživio u životu tako da ću sad namjerno početi nositi cipele.
A imam ih sigurno 500-600 komada. Stalno ih kupujem, ne samo kod nas nego i u Australiji i Americi. Mogao sam dva stana kupiti. Ali eto, to je naš marketing.
Već dugo živite u Zagrebu i jednom ste prilikom rekli da vam, što se Sarajeva tiče, najviše nedostaje hrana. Jeste li u Zagrebu pronašli nekog tko se, što se ćevapa i sirnica tiče, barem malo uspio približiti “pravoj stvari”?
Nisam. Volim ovdašnju kuhinju, ali došao sam u Zagreb u tridesetoj i ne mogu promijeniti svoje tvorničke postavke. Mi smo u Sarajevu odrasli. Nama su ćevapi ujutro i u podne, a burek kad se vraćaš kući. Vode me na hrpu mjesta, dođeš, probaš i pitaš se: “Šta je ovo? Pa nemojte, ljudi.”
Doduše, ima jedan bračni par koji drži kiosk kraj studentskog na Cvjetnom. Piterija Ivo. Oni mi imaju dobre pite i burek.
indexhr/press
