Zvali su je “Uwar Gari” ili “Majka svih”.
Nana Asmau (1793.-1864.), kći Shehua Usmana dan Fodija, osnivača Sokoto hilafeta (1806.-1903.) u sjevernoj Nigeriji, bila je pokroviteljica prava žena i djece i eksponent obrazovanja u zapadnoj Africi. Predavala je na četiri jezika i promovirala oslobođenje žena kroz čitanje, pisanje, pjevanje i rad. Žene su hrlile u njezin dom i sjedile do njezinih nogu.
Povijest islama uprikazana kroz 21 ženu
Asmau je čak okupila tim žena učenjaka koji bi putovali hilafetom i podučavale žene u njihovim domovima. Bila je toliko cijenjena da je bila poznata u Maroku, Mauritaniji i zapadnom Sudanu.
Asmauova priča jedna je od priča o 21 ženi profiliranih u novoj knjizi Hosseina Kamalyja, Povijest islama u 21 ženi, u kojoj on detaljno opisuje biografije nekih od najiluminativnijih muslimanskih žena u islamskoj povijesti.
“Isticala je da je zlostavljanje i ponižavanje žena u suprotnosti s uzornim ponašanjem poslanika Muhameda,” Kamaly, izvanredni profesor islamskih studija na Hartfordskom sjemeništu u Connecticutu, piše o Asmau.
“Za nju je oživljavanje korijena čistog islama ovisilo o podizanju statusa žena.”
Knjiga, laganih 260 stranica za čitanje, hronološki je sastavljena biografija pet vjerskih ličnosti, osam vladara, četiri vođe u kolonijalnom razdoblju i četiri ashaba u suvremenom trenutku. Sve žene.
A priče obuhvaćaju Bliski istok i središnju Aziju, kao i Indiju, Indoneziju, Rusiju i Ujedinjeno Kraljevstvo. Kamalyin neobičan odabir mogao bi podići obrve, dok bi se povijesni znanstvenici mogli namrštiti na pojednostavljivanje složenih povijesti u brze priče o životima ovih izvanrednih žena, ali kao uvod u neke od manje poznatih podviga muslimanskih žena kroz islamsku povijest.
Autor u svom uvodu jasno daje do znanja da njegov trud nije iscrpan. Knjiga je prožeta referencama na prethodne studije (i bibliografiju od sedam stranica) i uokvirena je kao poziv na čitanje islamske povijesti kroz priče ovih ikonoklastičnih muslimanskih žena snažne volje.
Agenti promjena
Nema sumnje da su muslimanske žene bile temeljne u godinama formiranja i širenja vjere. Djelovale su kao pokretači promjena i bile su uvelike dio sporova i kontroverzi koje su dominirale ranim godinama religije, kao i pokušaja da se ponovno potvrdi uloga žena u priči jedne od najvećih svjetskih religija.
Njihovo sudjelovanje u povijesti nije bilo nečuveno ili skandalozno, kako to savremeni prikazi pokazuju. Bile su poslovne žene, pravne znanstvenice, učiteljice od samog početka i neki od najranijih zapisa priznaju njihovu ulogu.
Na primjer, jedna od žena profiliranih u knjizi, Rabia al-Adawiyya (oko 717.-801.), mističarka i pjesnikinja za koju se vjeruje da je živjela u današnjem Iraku, ostaje visoka figura u sufizmu. Iako je mnogo o njoj nepoznato i utemeljeno na legendama i mitovima, ona je simbol asketizma i odbacivanja svjetovnih želja.
“Rabijin primjer pokazuje da žena može biti i Božja prijateljica, a da nije čak ni izdanak Poslanikove loze”, piše Kamaly. “Poštovanje Rabije naglašava ovu mogućnost, te da biti žena ne isključuje mogućnost postizanja najvišeg duhovnog stupnja.”
Kamaly dodaje da se njezin najdetaljniji portret pojavljuje u knjizi koju je napisao Attar iz Nishapura u 13. stoljeću.
“O Gospodaru, ako te obožavam iz straha od kazne, spali me u džehennemskoj vatri. Trebam li te obožavati za nagradu, onda me drži podalje od dženneta. Ali obožavam Te samo zbog Tebe. Zato mi ne uskraćuj svoju Vječnu ljepotu”, molitva je koja se pripisuje al-Adawiyyi. Stoljećima kasnije, u sjevernoj Nigeriji, Nana Asmau će je također štovati.
Kada je riječ o Asmau, Beverly B Mack i Jean Boyd u svojoj knjizi, One Woman’s Jihad: Nana Asma’u, Scholar and Scribe (Bloomington), kažu da iako je Asmau bila izuzetna ličnost za svoje vrijeme, postojale su mnoge druge sufijske žene na rubu Sahare koji su igrale važne uloge u svojim društvima.
U svojoj knjizi, Ženska pobuna i islamsko pamćenje, Fatima Mernissi pokušava objasniti kontradikciju između povijesti učenja koja je uključivala žene i “niskog imidža koji se pripisuje muslimankama u njihovom današnjem društvu”. Mernissi kaže da postoji sjećanje na žene “kao aktivne, ravnopravne sudionice u stvaranju kulture”.
Umjesto toga, ona tvrdi da su ove povijesti bile posredovane konzervativcima (muškarcima) koji su igrali ulogu čuvara postojećih anala znanja. Pojava većeg broja muslimanskih žena kao spisateljica i povjesničarki značila je vraćanje ovog narativa.
Na primjer, osmi tom djela Ibn Sa’ada, jednog od najranijih biografa poslanika Muhammeda, poznatog kao Al-Tabaqat al-Kubra, koji se fokusira na život poslanika Muhammeda, u potpunosti je posvećen ženama u Poslanikovoj lozi. . Kompilacija je nastala u 9. stoljeću.
Ipak, više je zapisa o emirima, sultanima i imamima nego o ženama, a još manje o manje poznatim ženama.
Važnost detaljiziranja uloge žena u islamskoj povijesti je imperativ, posebno na mjestima gdje se “vjerska povijest” smatra poučnom, u društvima u kojima su vjera i država još uvijek nepodijeljene.
‘Hatidža – prva vjernica’
Koristeći primarne izvore, kao i aludirajući na priče prikupljene i ispričane kroz usmenu povijest i legende, Kamaly otkriva nekoliko niti narativa unutar same povijesti islama.
“Istaknute žene, koje uključuju vjerske uzore i političke autoritete, previše su različite da bi predstavljale jedan ideal ili idealan tip, i rijetko se pojavljuju zajedno u općim hornikama islama”, piše Kamaly.
Počinje s Khadijom (oko 560.-619.), prvom vjernicom islama i prvom ženom proroka Muhameda. Njezina je uloga veoma značajna.
“Danas je, više nego ikada, važno naglasiti da je prva osoba koja je primila Poslanikovu poruku bila žena”, piše Kamaly.
FOTO: (Ilsutracija)
Ne samo da je Khadija bila oko 15 godina starija od Poslanika kada su se vjenčali, već je u to vrijeme bila uspješna i bogata trgovkinja. Privučena njegovim poštenjem i karakterom, zaprosila ga je.
Hatidža je bila ta koja je primila drhtavog Poslanika i utješila ga pokrivačem nakon njegovog prvog primanja objave.
“Njezina reakcija na njegov poziv kao božanskog glasnika otkriva dubinu njezine privrženosti njemu i njezino povjerenje u njegovu istinitost”, dodaje Kamaly.
Kada Poslanika zatim progoni njegovo vlastito pleme, Kamaly opisuje Khadiju kao “koja je koristila svoj položaj da podrži svog muža kada je bio najranjiviji… Khadija je heroina visokog ranga u islamskoj povijesti.
Kamaly se seli od Khadije k Poslanikovoj kćeri Fatimi (oko 612.-633.), a zatim svojoj drugoj ženi Aishi (oko 615.-678.), koja je također odigrala odlučujuću ulogu u ranom uspostavljanju vjere, posebno nakon Poslanikove smrti i spor oko njegovog nasljednika. Fatima je bila posebno bliska sa svojim ocem nakon Khadijine smrti, i toliko je brinula o njemu da je postala poznata kao “majka svog oca”.
U vrijeme Poslanikove smrti, Fatima je bila udata za njegovog mlađeg rođaka i jednog od njegovih prvih pristaša Alija, za čije sljedbenike (koji su postali poznati kao šiiti) vjeruju da je bio zakoniti nasljednik Poslanika. Umjesto toga, Aishin otac Abu Bakr, bliski pratilac proroka, postao je prvi kalif u islamu.
S obzirom na njen “uzvišeni položaj u očima zajednice oko Poslanika […] mnogi članovi muslimanske zajednice prihvatili su [Aišino] svjedočenje da je Poslanik želio da njen otac vodi zajednicu kao njegov nasljednik”, piše Kamaly.
“Sunitski hroničari naglašavaju kako je spriječila širenje zabune. Nasuprot tome, šiitski hroničari naglašavaju da je stajala protiv Poslanikove kćeri Fatime, njegovog zeta Alija i odabrane skupine ashaba”, dodaje. Kasnije je Aisha odjahala u borbu s Alijem, tadašnjim četvrtim kalifom islama, što je samo produbilo ponor.
Aisha je nastavila igrati važnu ulogu u redoslijedu stihova u Kur’anu, kao i pridonijevši više od 2.000 hadisa, što ukazuje na “njezin priznati položaj jednog od najplodnijih izvora izvještaja očevidaca o Poslaniku.”
Aisha personificira rani prikaz ravnopravnosti spolova u islamu. Ali njezinu smjelost također koriste kao primjer konzervativci svih uvjerenja kao razlog za držanje žena podalje od politike i javne sfere.
Različiti glasovi
Iako je jasno da je islam uzdigao žene u to vrijeme, Kamaly ne zamajava stalnu mizoginiju rane mekanske kulture. Kloni se romantiziranja mjesta žena u islamskim društvima i odupire se fetišiziranju muslimanskih žena kao fundamentalno “dobrih” ili “žestokih ratnica”, koje uvijek upravljaju svojim životima. Umjesto toga, Kamaly pripovijeda o napetostima i borbama za moć i utjecaj odabranog broja žena, koje su, po svim mjerilima, bile izvanredne ličnosti.
“Islam ima dugu i složenu povijest, a u ovoj sam knjizi pokušao priznati i obnoviti poseban glas žena u njemu”, piše Kamaly.
Za one koji nejasno čitaju islamsku povijest, knjiga – sastavljena od posvećenih poglavlja za svaku ženu – stvarno dobiva na značaju predstavljanjem Rabie al-Adawiyye (oko 717.-801.), muslimanske svetice i sufijske mističarke iz Basre, Irak, i Fatima od Nishapura (oko 1000.-1088.), na području današnjeg Irana.
Nishapur, koji je prvobitno osvojio halifa Omar u 7. stoljeću, postao je važno čvorište u islamskoj povijesti kada se pojavio u 9. stoljeću kao središte za prijenos hadisa, etičkog svjetonazora Poslanika.
Dvije globalne institucije medresa i sufijskih loža ili khaniqah također duguju svoj razvoj Nishapuru, dok prvi veliki koraci prema dogovoru o zajedničkoj metodologiji hadisa, koji je kasnije postao šest glavnih zbirki hadisa, također imaju svoje korijene u Nishapuru. Fatima je radila na dvije od ovih zbirki i podučavala je i hadise.
Kraljice muslimanskog svijeta
Kamaly opisuje Fatimu kao sastavni lik u intelektualnoj kulturi grada u kojem su žene bile dobrodošle da sudjeluju u vjerskom životu zajednice.
“Fatimin život odražava kulturu Nishapura iz 11. stoljeća, gdje je elita uzdizala vjersko učenje i pobožnost među ženama kao i među muškarcima”, piše Kamaly. “Ova kultura je pozdravila vjersko sudjelovanje žena kao element u širem procesu standardizacije sunitskog islama.”
Kamaly primjećuje da dok je ovaj “sunitski preporod” bio u punom zamahu u Nishapuru iu Iraku pod abasidskim ahilafetom (750. do 1258.), druga žena, kraljica Arwa od Jemena (oko 1050.-1138.), bila je jedna od vladara koji su pomogli održavati šiitski kredo živim pod Fatimidskim hilafetom (909.-1171.), koji je svoju lozu vodio do Fatime, kćeri poslanika Muhameda, koja se udala za Alija.
Iz svoje baze u južnom Jemenu, kraljica Arwa je vladala trgovačkim putevima unutar zemlje, kao i preko Adenskog zaljeva u istočnu Afriku. U Kairu, gdje je bilo sjedište Fatimidskog hilafeta, na zlatnicima je pisalo: “Ali je Poslanikov izabranik, Najizvrsniji predstavnik, Muž blistave čestitosti.”
Središnje mjesto žena u Fatimidskom hilafetu značilo je da kraljica Arwa nije vladala slučajno; nadživjela je dva muža i vladala svojim teritorijem 50 godina.
„Svakodnevni život kraljice Arwe bio je tipičan za muslimanskog suverena tog vremena: držala je dvor, kovala je novčiće; vodila ratove; pregovarala u mirovnim pregovrima i odlučivala o drugim poslaovima; izgradnji gradova, džamija; bila mecena graditeljima, pjesnicima i drugim predstavnicima visoke kulture.”
Kamaly također daje profil Nur Jahan (1577-1645), bebe napuštene na cesti.
Kandahar (u današnjem Afganistanu), koja se uzdiže do kraljice Mogulskog carstva. “Njezin napredak bio je revolucionaran. U roku od nekoliko godina, imala je više moći od bilo koje druge žene u Indiji, a možda i u svijetu u to vrijeme”, piše Kamaly. – Bila je nesalomljiva.
Također prikazuje Safiye Sultan (1550.-1619.), kršćansku konkubinu iz istočne Europe, koja je postala majka osmanskog vladara sultana Mehmeda III., a kasnije i baka sultana Ahmeda I. i Mustafe I.
U jednom od prvih poteza koje je učinila kao majka osmanskog sultana, Safiye je “obustavila utapanje u Bosforu kao kaznu za preljubnice”. Safiye je bila poznata kao vješt diplomat, razmijenila je pisma s kraljicom Elizabetom I još 1593. godine.
Njezino prvo pismo Elizabeth, primjećuje Kamaly, napisano “u dvadeset četiri retka na jednom listu papira posutom zlatnom prašinom… počinje s ‘On je pomagač’, na engleskom u gornjem desnom kutu stranice.”
Spektakularna džamija Yeni Camii u Istanbulu, iako dovršena desetljećima kasnije, počela je s radom pod njezinim vodstvom. Njezina moć i neovisnost živcirali su njezina sina. Kad ju je unuk pokušao izbaciti iz povlastica, dala ga je zadaviti.
I možda je ovo najbolji aspekt Kamalyjeva truda. Odupire se porivu da moralizira ili ublaži žene u svojoj kolekciji. On pripovijeda njihovu povijest, bradavice i sve. I iako se opiru muškoj dominaciji, nisu sve avangarde društvenih promjena; mnogi su vladari često pristaše statusa quo. Izvanredni su, ali su i vrlo ljudski.
Poteškoća sa svim takvim knjigama je pitanje izostavljanja. Kamaly je mogao uključiti Hafsu, kćer halife Omara, kojoj je povjeren Kur’an nakon njegove smrti 644. Ili je mogao uključiti Fatimu ili Lubnu iz Cordobe, koja se brinula za Kraljevsku knjižnicu u Cordobi u 10. stoljeću.
Isto tako, možda je ponovno razmotrio uključivanje Noor Inayat Khan (1914.-1944.), muslimanke koja je postala špijun za Britance tijekom Drugog svjetskog rata. Iako je Khanova osobna priča izvanredna, to što se prijavila za posao pod kršćanskim imenom čini se neskladnim s ostatkom knjige, čak i ako također nagovještava povijesne borbe za uključivanje muslimana u zapadno društvo.
Unatoč tome, Kamalyina knjiga ima poseban odjek u vremenu u kojem se muslimanke često karikiraju kao nemoćne i ovisne, a njihovu navodnu potlačenost zapadne sile često koriste kao opravdanje za intervenciju na Bliskom istoku. To je također dio oživljavanja povijesti koja je opetovano zlostvaljana, iskorištavana i zakopavana.
THEBOSNIATIMES/PRESS
