Postratna Bosna i Hercegovina odličan je primjer za gubitak prethodno dostignutih standarda kvalitet u građevinarstvu, zdravstvu, sportu, školstvu, ali i u ostalim društvenim oblastima.
Piše za PRESS: prof. dr. Vedad Smailagić, Univerzitet u Sarajevu
Što se tiče školstva, kojemu se ovdje želimo posvetiti, fenomen pada kvaliteta zbog neodgovornosti i neznanja odgovornih možemo posmatrati na svim obrazovnim nivoima: u školama se to ogleda u masovnom poklanjanju ocjena (u gradovima mnogo više nego u prigradskim i seoskim sredinama) čime škole sebe žele predstaviti kao kvalitetne, a što za posljedicu ima rast društvenog ugleda i nagradne novčane dotacije općinskih rukovodstava, dok školski rukovodioci i roditelji uživaju u lažnoj slici navodnog odličnog učeničkog uspjeha. Sve reforme osnovnog i srednjeg školstva nailaze na otpor iz straha od sučeljavanja sa bolnom istinom da su ti odlični uspjesi samo varka. Niti u školama, a niti na univerzitetima ne postoji bilo kakva samokritika nego se u javnost vlastita izvrsnosti dokazuje uspjesima pojedinačnh učenika na međunarodnim takmičenjima ili uspjesima naših studenata na jakim inostranim univerzitetima. Time se sasvim neopravdano i nepravedno genijalnost, trud i rad jako malog broja uspješnih pojedinaca proglašava uspjehom njihovih škola i univerziteta. Po ovoj logici mi bismo morali nogometni klub Željezničar smatrati danas svjetskim velikanom zato što je svjetski nogometaš Edin Džeko ponikao u njemu ili bismo škole koje su završavali genijalci poput Alberta Einsteina ili Nikole Tesle smatrali stvarnim uzrocima njihovog svjetskog uspjeha.
Bilo bi jako korisno da kvalitet školstva u našem društvu ne mjerimo izolovanim genijalcima nego znanjem i umijećem prosječnih učenika. PISA studija nam je pokazala da nam je školstvo loše, ali to nije nimalo naštetilo višegodišnjem prećutnom sporazumu između roditelja i škola da se samo petice broje. Desit će se tako da je na dan objavljivanja rezultata PISA studije 2019. godine u jednoj sarajevskoj prestižnijoj gimnaziji bio sastanak Vijeća roditelja na kojem će kao vanredna tačka biti prezentirana informacija o jako lošim rezultatima bosanskohercegovačkog školstva. Desetak minuta će trajati zajednička šokiranost uprave te gimnazije i prisutnih roditelja da bi se već nakon 15 minuta svi zajedno vratili tradicionalnom slavljenju visokog prosjeka učenika od nešto manje od 5,0 i iskazivanju zabrinutost što u nekim razredima poneko trenutno ima i jedinicu uz obećanje Uprave da će na kraju sve biti ipak u redu.
Pitanje devalvacije kvaliteta školstva i zloupotrebe visokoobrazovnih privatnih institucija ovih dana je aktualizirano najavama da će izvjesni dr. Hajriz Bećirović, osnovati svoj privatni univerzitet u Kantonu Sarajevo sa nizom visoko sofisticiranih i skupih fakulteta. Informacije da osnivanje ovog univerziteta ima podršku i resornog ministarstva u Sarajevu izazvat će i oštriju reakciju Sindikata visokog obrazovanja u Sarajevu jer, kako kažu, ne postoji društvena opravdanost za to. Naravno da ćemo prvo posumnjati u ozbiljne i iskrene akademske namjere spomenutog osnivača i naravno da je to što Bećirović planira nevjerovatni, ali u BiH često već viđeni obrazovni diletantizam, a u konačnici otvaranje prostora svima koji vlastiti nedostatak spremnosti i sposobnosti za studiranjem nadoknađuju novcem investiranim isključivo u konačni završni papir. Ipak, fenomenu privatnih univerziteta treba pristupiti diferencirano jer u konačnici nisu samo privatni univerziteti upitni i nisu privatni univerzitet kao takvi isključivi krivci nego i vlade koje već godinama ne uspijevaju naći prave odgovore na obrazovne izazove.
Prilikom otvaranja tržišta obrazovanja za privatne univerzitete u BiH zakonodavac je akcente stavio na pitanja društvene opravdanosti i pitanje kontrole upravljanja privatnim univerzitetom, što nije smio, a u potpunosti je zapostavio kontrolu kvaliteta akademskih procesa na privatnim univerzitetima, što je bilo neophodno već od prvog osnovanog privatnog univerziteta. Da malo pojasnimo: država nema pravo da se miješa u upravljanje bilo kojim privatnim privrednim subjektom, ali u smislu zaštite potrošača ima pravo kontrole kvaliteta djelovanja tog privrednog subjekta, naročito ako se njegovo djelovanje tiče javne sigurnosti, javnog zdravlja ili školstva. Tako država nema pravo da se miješa u upravljanje privatnih točionica goriva, ali ima pravo da kontrolira kvalitet tog goriva. Ili ima pravo da kontrolira sanitarnu čistoći u restoranima ili neophodnu opremljenost privatnih zdravstvenih ustanova, ali ne i da se miješa u ugovore u radu u tim firmama. Na isti način država smije i mora neprekidno kontrolirati kvalitet „proizvoda“ privatnih univerziteta, što ide preko kontrole naučnoistraživačkog rada i postojanje stalnih vlastitih istraživača na privatnim univerzitetima kao preduvjeta za univerzitetski nastavni rad.
Međutim, Zakonodavac je u smislu kontrole privatnih univerziteta upravljanje privatnim univerzitetom uzeo iz ruku vlasnika ili investitora i dao ih u ruke rektora kao uposlenika, propisao trajanje ugovora uposlenika poput asistenata ili docenata i time sebe duboko uključio u upravljanje privatnom investicijom. S druge strane, budući da privatni univerziteti u pravilu nemaju dovoljno redovnih profesora, Vlada u Sarajevskom kantonu je zakonom omogućila da i docent i vanredni profesori mogu biti dekani, a kako bi pravno omogućila opstanak pojedinih fakulteta na privatnim univerzitetima koji ne bi mogli imati zakonom propisanog dekana kao rukovodioca. Time je sama Vlada odnosno Skupština sasvim nepromišljeno svojim vlastitim aktivnostima devalvirala univerzitetsku instituciju dekana, svodeći ga na pukog menadžera i zapostavljajući naučno-istraživačko iskustvo kao presudni element u univerzitetskoj hijerarhiji.
Druga kontrolna mjera privatnih univerziteta je provjera društvene opravdanosti što nema smisla iz više razloga: kao prvo privatni univerzitet je privatna investicija kao i svaka druga i time isključivo rizik investitora, ali koja po svojoj definicija nije lokalna kao taksisti ili notari, nego globalna. Ne može kantonalna vlada provjeravati društvenu opravdanost univerziteta koji će potencijalno školovati studente iz različitih kantona i država, ali i za različita tržišta rada a ne samo kantonalna i bosanskohercegovačka. Po toj logici, vlada bi morala zabraniti postojanje mnogih fabrika autodijelova u BiH koji svoje proizvode isključivo izvoze i ništa na proizvode za domaće tržište.
Vratimo se sad na neophodnu, ali zaboravljenu kontrolu kvaliteta akademskih aktivnosti na privatnim univerzitetima. Zakonima o visokom obrazovanju je propisano da svaka visokoškolska ustanova mora imati i doktorski studij, što se prilikom osmišljanja ovog uvjeta smatralo vjerovatno dokazom kvaliteta budućih univerziteta. Situacija je, međutim, takva da svaki privatni univerzitet (ali i državni) može potpuno bez svojih vlastitih snaga organizirati mentore sa bilo kojeg univerziteta i komisije za bilo kakve doktorske disertacije i tako bez problema ispuniti ovu zakonsku obavezu, a da na njemu uopće ne postoje istraživanja iz oblasti takvih disertacija. U definiranju kontrole kvaliteta ovog akademskog dijela na privatnim univerzitetima zakonodavac je morao predvidjeti postepeno odobravanje studijskih grupa i ciklusa na privatnim univerzitetima budno prateći razvoj naučnoistraživačkog rada na pojedinim fakultetima i katedrama i postepeno odobravati pokretanja najprije masterskih pa onda doktorskih studija u skladu sa naučnim postignućima predavača odnosno katedri i fakulteta tih univerziteta. U praksi bi to značilo da bi novoosnovani privatni univerziteti morali pokazati naučnoistraživački kontinuitet od barem 15 godina do dozvole za organiziranjem doktorskih studija za pojedine naučne oblasti. Izdavanje licenci za doktorske studije i njihova moguća suspenzija već se koristi se kao kontrola akademskih procesa na privatnim univerzitetima u razvijenim zemljama Evrope i bilo bi neophodno oduzeti licencu za doktorski studij svim fakultetima koji nemaju vlastite i stalno zaposlene profesore istraživače.
Međutim, ne treba biti nefer i krivca u obaranju obrazovnih standarda u BiH vidjeti isključivo u privatnim univerzitetima. S obzirom na tradiciju koju imaju i veliki novac koji se izdvaja za javne univerziteta i očekivanja od njih, mnogo ozbiljniji kritiku treba uputiti državnim univerzitetima. Većina njih sa svojim fakultetima ne uspijeva u praksi da održi ili podigne kvalitet, jer niti jedna vlada u BiH koja upravlja nekim univerzitetom, kantonalna ili entitetska, nema niti viziju niti strategiju kontrole kvaliteta vlastitog univerziteta odnosno ne uspijeva ili ne želi da je do kraja implementira. Kao jedan od mnogih primjera organiziranog obaranja akademskog nivoa na Univerzitetu u Sarajevu može poslužiti slučaj Adnana Foče, sina poznatijeg profesora, višestrukog dekana i prodekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu Saliha Foče. Naime, Adnan Fočo će nakon studija prava te postdiplomskog studija iz krivičnog prava na nekom bezimenom privatnom univerzitetu u Kiseljaku ili Travniku upisati doktorski studij kod svoga oca Saliha Foče koji će mentorstvo za sina prepustiti drugoj prominentnoj političko-akademskoj ličnosti, svome bliskom kolegi, Ivi Komšiću. Mlađi Fočo će kod očevog kolege Ive Komšića jako brzo doktorirati, i odmah dobiti radno mjesto na Filozofskom fakultetu kod svoga oca, tada dekana Filozofskog fakulteta, da predaje sociologiju iako je po profesiji pravnik i kroz čitav svoj studij nije imao dodira sa sociologijom niti je u svojoj doktorskog disertaciji koristio bilo šta sociološko, a što će u svojoj recenziji priznati i mentor Ivo Komšić. Nažalost, ispostavit će se također da se ovaj turbo doktorat sastoji od svega 170 strana i 15 citiranih knjiga (recimo da bi neki prosjek iz ove naučne oblasti bio 250 stranica i 150 citiranih knjiga i naučnih teksotva), što je nedopustivo malo na humanističkim i društvenim naukama. Osim toga, od tih 170 strana oko 80 posto čine doslovce preuzete optužnice i presude Međunarodnog suda u Haagu dopunjeno različitim novinskim tekstovima o suđenju te dvadesetek stranica opće poznatih stvari ispod svakog naučnog nivoa. Ovaj doktorat je čak objavljen u formi knjige u online biblioteci Filozofskog fakultet, a urednik izdanja sinovljeve knjige je Fočo otac.
Istinski problem sa ovakvim anomalijama je što na Univerzitetu u Sarajevu nakon ove disertacije niti jedan student ne bi više mogao pasti na ispitu jer niko ne može napisati lošiji ispit od ovoga doktorskog rada na bazi kojeg je Adnan Fočo dobio posao na Univerzitetu.
Kako je moguće da neki univerzitetski profesor kao Salih Fočo koji u svojoj online knjizi „Rasturena država“ naširoko elaborira okolnosti propadanja školstva u BiH ne uviđa da u biti analizira vlastito sudjelovanje u tome? Također je otvoreno pitanje da li je ovakva kombinacija nepotizma i akademskog diletantizma praksa i na privatnim univerzitetima. Ili ako je ovako na najboljem bosanskohercegovačkom javnom univerzitetu, kako je tek na drugima a kako na privatnima? Šta može navesti univerzitetske profesore da si dopuste ovakvo srozavanja vlastitog univerzitetskog standarda, jako je ozbiljno pitanje: pohlepa za mentorskim honorarima, nevjerovanje u sposobnosti vlastite djece ili ipak nedoraslost pozivu univerzitetskog profesora, teško je reći, ali simptomatična je i činjenica da je otac Salih Fočo u sred rata, bez struje i pod granatama u Sarajevu od docenta do redovnog profesora stigao za 6 godina. Danas, u miru, sa digitalnom povezanošću sa svijetom i pristupu bibliotekama za taj poduhvat je potrebno od 12 do 15 godina. Ovaj slučaj nije uopće nepoznat u zainteresiranoj akademskoj javnosti, niti je jedini a moguće je da nije ni najgori. On predstavlja samo jedan primjer onoga što je bilo moguće i što će sigurno i u buduće biti moguće jer se odgovorni univerzitetski rukovodioci od matičnog fakulteta do univerziteta kriju od odgovornosti i pretvaraju da kontrola kvaliteta nije u njihovoj nadležnosti i svi čekaju nekog Visokog predstavnika za školstvo koji bi trebao raditi njihov posao. I nakon svega ovoga, kada bi sad Salih Fočo iskazao želju da ga se izabere u emeritusa na Univerzitetu u Sarajevu, među odgovornim ne bi bilo pozvanih da to spriječe.
Današnje školstvo u BiH naslijedilo je prethodno u mnogim segmentima vjerovatno i loše, ali dosta stabilno školstvo i onda bez promišljanja i dugoročnog plana počelo djelimične reforme na izolovanim poljima školstva što je uz česte smjene vlasti, vlada, ministara, zamjene odgovornih ljudi dovelo do stvaranja jako puno međusobno neusklađenih „zakrpa“ i time iniciralo obrazovno rasulo po svim značajnim pitanjima u bh. školstvu a pogotovo u razumijevanju i kontrolu kvaliteta i profesionalnog odnosa. Sigurno je da je nagla ekspanzija privatnih univerziteta nanijela dodatno štetu školstvu, ali dok na javnim univerzitetima finansiranim porezima građana postoje akademske i moralne devijacije poput prethodno navedenih teško da se mogu iznositi javne kritike privatnim univerzitetima.
(PRESS)
