Aleksandar Milić Mili je na regionalnoj muzičkoj sceni prisutan nekoliko decenija, a za sve te godine, uprkos ogromnoj popularnosti, uspio je da za sebe zadrži neke detalje iz života, te da se o njegovoj intimi i prošlosti malo ili skoro ništa ne zna.
Iza ovog kompozitora, muzičkog producenta, tekstopisca, aranžera i vlasnika diskografske kuće stoji mnogo hitova koji su obilježili generacije prije nas, sadašnje, ali i one buduće, koje tek dolaze.
O njegovoj nevjerovatnoj životnoj priči mogao bi da se snimi film, kome bi teško mogao da se odredi žanr. Sada je za Kurir odlučio da progovori o svemu.
Početak
Rođen sam 28. januara 1969. godine u Osijeku. Sjećam se da je moje djetinjstvo bilo vrlo mirno i sadržajno. Moji roditelji Stanko i Danka su mom starijem bratu Ivanu i meni dali zadatke: imali smo školske obaveze, muziku i sport. Tu smo morali da imamo rezultate, a ostalo smo mogli da radimo šta smo htjeli. Kroz cijelo djetinjstvo osjećao sam toplinu – i porodičnu i sredine u kojoj sam živio. Osijek je kao grad sav zelen, ušuškan na obali Drave, i ta njegova toplina sve do danas tinja u meni. Početak mog rada bavljenja muzikom i pisanja poezije upravo je vezan za taj grad. Nisam se mnogo promijenio od prvog razreda osnovne škole do sada. Kod mene je uvijek bila prisutna svijest da moram da dajem rezultate, a kako ću ih dati, bilo je na meni da nađem neki modus da to meni bude što lakše. Takav tip učenika sam bio i u školi. Uvijek sam bio odličan đak, i u osnovnoj i u srednjoj, a kasnije i na fakultetu. Imao sam tu sposobnost da pronađem puteve, koji su uvijek bili novi i inovativni, kako bi u školi bio bolji na što lakši način. Jako sam ponosan na moje drugove iz Osijeka, jer smo uspjeli da od prvog razreda osnovne, pa sve do fakulteta i dana današnjeg ostanemo kao što smo bili u prvom razredu. Mi smo bili ekipa koja smišlja razne stvari, držali smo se zajedno i ta prijateljstva traju 40 godina.
Otac Stanko i mama Danka
Djetinjstvo mi užasno mnogo znači i smatram da nas definiše naš bekgraund. Sve osnovne vrijednosti koje se tada nauče ostaju za cijeli život. Odrastao sam u ljekarskoj porodici sa puno ljubavi. Moj otac Stanko je bio vrhunski sportista – prvak države u rvanju i neuropsihijatar, kao profesor je držao katedru u Zagrebu 30 godina. Kao direktor je vodio dvije klinike, a radio je i na sudu. Mama Danka je stomatolog, a tri godine stariji brat Ivan je neurohirurg, a inače je i pijanista.
Soba od 60 kvadrata
Mi smo bili jedna finansijski stabilna porodica, odrastao sam u stanu od 400 kvadrata u centru Osijeka, imao sam svoj park sa fontanom. Mami i tati je bilo neugodno da uzmu nov sređen stan, pošto su došli iz Beograda, pa su uzeli jedan stari ruiniran, koji im je bolnica dodijelila. Kasnije se ispostavilo da je taj stan bio banka u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, samo moja soba je imala 60 kvadrata. Tu je vladala neka pozitivna selekcija, to je bio grad za aristokratiju i za zabavu aristokratije, imao je najljepši konjički klub i parkove. Iz Pešte i Beča su ljudi dolazili da u Osijeku prave balove, da se zabave i provedu. Sociološke razlike su se primjećivale i selektovale uglavnom na nekom intelektualnom nivou. Novac tamo nikad nije bilo sredstvo koje je određivalo nivo u društvu, meni je to ostalo i do danas.
Moja prva ljubav
Moja prva ljubav bila je kćerka sudije iz Slavonske Požege, koji je radio sa mojim tatom. Zvala se Radmila i ona je bila prva koja je u meni izazvala takvu vrstu osjećanja, u četvrtom razredu. Sjećam se da sam još u vrtiću bio zaljubljen u vaspitačicu Olgu, koja je bila “fam fatal”, sa plavom kosom, samo zbog nje sam išao u vrtić. Nikog nisam vidio u vrtiću osim nje.
Odlazak u vojsku
Period vojske je bio totalni šou. Ja sam u vojsku u Požegu otišao kao vozač 1988. godine. Tamo sam imao problem sa potcjenjivanjem, a imam ga i dan-danas. Vojska je tada bila takva, ako dobiješ desetara kome nisi bio omiljen, nisi imao skoro nikakva prava. Ja sam se potukao sa desetarom već nakon dvije nedjelje i od tada sam po kazni čistio WC do kraja obuke. Tata mi je kasnije sredio da dođem u Generalštab u Beogradu, ali me je pozvao komandant, pukovnik Stanko Rančić, i rekao mi da sutra idem u prekomandu na albansku granicu. Tad mi je pokazao papir sa obuke, koji je bio katastrofa – iz marksizma sam imao keca, vladanje neprikladno. Objasnio mi je da takav vojnik ne može da bude u Generalštabu. Tada se dogodila jedna nevjerovatna stvar, Rančiću nije bilo jasno kako to da mi je otac neuropsihijatar, a moje karakteristike su maltene kao da sam totalno lud. On je tada pozvao mog tatu i rekao mu: “Profesore, vaš sin je ovdje, ali su mu napisali užasne karakteristike i mi ne smijemo da zadržimo takvog vojnika ovde. Pročitao sam da ste neuropsihijatar, šta vi mislite o tome”? Moj tata mu je odgovorio: “Ne znam, bio je koliko-toliko normalan kad je otišao od kuće”.
Vojnik broj jedan
Dok su oni razgovarali, ja sam otišao dalje i vidim da na jednom mjestu piše “Vojnički klub”, a pored stoji poziv za audiciju za orkestar. Ja onako tužan, jer ionako idem sutra negdje na albansku granicu, otvorim i uđem tamo. Unutra prelijep klub, to je bilo na Dedinju. Vidim tamo bend, ja im se predstavim, kažem im da pišem pjesme, pitali su me da li znam da pjevam. Ja kažem da znam i onako tužan počnem da im pjevam pjesmu od “Đavola”. Bend je tad počeo da svira i usred toga, vidim svi se zaledili, niko ne gleda u mene, a ja u zanosu, tuga izvire iz mene. Tada se okrećem i komandant Rančić stoji iza mene. Mislio sam da će da me strelja, bio je vrlo autoritativan, crn sa plavim očima i dubokim glasom. Rekao mi je: “Jesam li ja tebi rekao da se spremaš, da sutra ideš u prekomandu?!” Objasnio sam da sam došao da vidim klub i da ću sad da idem da se spremam. Tada mi je rekao da dođem sutra u sedam sati u njegovu kancelariju. Tu noć sam probdio i ujutru sam odmah otišao kod njega. Imao sam problem s autoritetima i mnoge druge stvari, koje su mi vraćale činove unazad, bio sam toga svjestan. Samo mi je rekao: “Ja u takve ljude najviše vjerujem, ti od danas postaješ šef svih ćata u Generalštabu, imaćeš dva mjeseca obuku”. Ja tada postajem u Generalštabu vojnik broj jedan: kod mene su dokumenti oficira, zimnice, ja im dajem odsustva, od tada sam imao vojni rok godinu dana kakav se samo poželjeti može. Bio sam na nivou oficira, svi oficiri su kod mene dolazili u kancelariju.
Prva nagrada Hrvatske
Bio je 8. mart, imao sam 9 godina i sve mame su dolazile tada u školu kako bi svako svojoj dao neki poklon. Pravile su se mame od kestenja i krompira, pa lutke, cvijeće… Ja sam izašao bez ičega, uzeo sam iz džepa jedan papir i pročitao sam pjesmu ženama, koju sam ja napisao mami za 8. mart. Stihovi su bili: “Žene su se poput lava borile za svoja prava”. Svi su stali, nisu mogli da vjeruju šta čuju. Ta moja pjesma dobila je prvu nagradu Hrvatske za dječju poeziju u časopisu “Lasta”. Smatram da je to početak moje karijere. Od tada, šta god da mi se dešavalo u djetinjstvu, svaku noć sam sedio i pisao pjesme. Bez toga nisam mogao. Vidjeli su moji roditelji da ja imam taj dar, pa su me upisali u muzičku školu. Moj brat Ivan je bio vrhunski pijanista, držao je koncerte, a ja sam bio najgori učenik u istoriji muzičke škole. Nikad ništa nisam vježbao, bio sam kao neki slučaj. Ali, uvijek me je više vuklo da pravim muziku, nego da sviram. Ja i danas nisam neki svirač, moji muzičari sviraju bolje od mene. Ubrzo su mi mama i tata kupili mali studio, gdje sam ja počeo da snimam, a onda sam snimio i tri spota za RTV Osijek. Imao sam 14 godina. Te pjesme su bile hitovi, puštali su se na Radio Osijeku i Zagrebu, tako da sam nakon par održanih koncerata na kojima sam izvodio svoje pjesme, dobio zvanje dobrog kompozitora i lošeg pjevača.
Susret sa Bregom
Tada se dešava jedan momenat 1989. godine, koji je bio presudan u mom životu, imao sam 18 godina. Moj prijatelj Tedi, koji se tada družio sa Goranom Bregovićem, odveo me je kod njega, kako bi mu pustili moj materijal. Vrlo dobro se sjećam trenutka kada smo ušli u Goranov stan. Od namještaja nije bilo gotovo ničega i sve to mi je izgledalo nevjerovatno kreativno. Materijal sam donio na magnetofonskoj traci koja mi je, kada je Goran rekao da je pustim, ispala, tako da sam je sljedeća dva sata namotavao psujući sebe koliki sam baksuz. Ipak, uspjeli smo da čujemo nekih desetak pjesama, a Brega mi je rekao: “Mislim da bi trebalo da nastaviš da se baviš muzikom.” To mi je jako značilo tada.
Sarajevski dani
Mene su Nadrealisti doveli u Sarajevo, ja sam živio sa Šiberom, Ogijem, Zenom… Imali smo jedan stan od Šiberovog tate na Koševu i mi smo prvih godinu dana tu živjeli, bio sam i u nekim kamp kućicama na Ilidži. Po Sarajevu se brzo pročulo da je došao neko ko komponuje jako dobro i to je bila prekretnica, tada je krenula moja muzička karijera. Ja sam se tada upoznao sa esencijom Sarajeva, koje me je kreativno mnogo otvorilo i izmienilo moje poprilično konzervativno poimanje života i karijere. Tada se otvorio najmoderniji muzički studio na Ilidži, spavali smo u nekim bungalovima u studentskom naselju, a vlasnik tog studija, Bata iz Kule, rekao mi je da moram da snimam nešto i da mi daje besplatno studio na korištenje. U taj studio su počele da dolaze i zvijezde, sjećam se, prvi je bio sarajevski tekstopisac Fahrudin Pecikoza. Pričali su mi kasnije, kada je otišao iz tog studija, našao se sa Dinom Merlinom na kafi, pa mu je rekao: “Slušaj, Dino, došao je neki mali iz Osijeka, sve će nas na biro poslati.”
U Rakinom kafiću
Ja sam tada izlazio u kafić “Estrada” Rake Marića, gdje su se svi okupljali, taj tip lokala mi mnogo fali u životu. Kad ne znaš gdje ćeš, uvijek odeš tamo i ima nekih muzičara i zvijezda. Bregović, Tifa, Hari, Milić Vukašinović, Indeksi, svi smo bili u tom kafiću svaki dan. To je bilo nevjerovatno, cijelo Sarajevo je dolazilo tu. Nevjerovatna energija i ideje tamo su se rađale. Jedno jutro dok sam tamo sjedio i pio kafu, imao sam 19 godina, prišao mi je Dino Merlin. Meni je to jako imponovalo. Popili smo kafu, rekao mi je da je čuo kako komponujem i da, šta god mi treba, da mu se obratim. To je bio veliki kompliment za mene, kod njega sam prepoznao čistu energiju, što na estradi, gdje ima mnogo sujete, često nije slučaj. Sa njim nikad nisam radio i žao mi je zbog toga, ali jesam sa Harijem Varešanovićem, koji je tada bio u studiju, počeli smo da se družimo. Prva pjesma koju smo zajedno radili “Ja ne pijem”, duet sa Harisom Džinovićem, odmah je otišla u milion primeraka. Nakon toga, “Diskoton” je mene angažovao i za Jasnu Gospić. Tu snimam svoj prvi album, gdje sam imao hit “Kada Bogom dano nije”. “Milly the kid” se tada zvao bend, svi su mu predviđali lijepu budućnost, ali onda su krenula ratna zbivanja i to sam zaustavio. Odatle sam, 1992. godine, došao u Beograd.
Progon iz Osijeka
Kada je krenuo taj nesretni rat, to je bila prva velika tragedija u mom životu. Taj nacionalizam, eskalacija sukoba i podjela naroda ko kome pripada, za mene je to bio totalni poraz – i moj lični i svega onoga što sam naučio, vidio i znao. To je krenulo iz Hrvatske, pa sam ja prešao u Sarajevo, pa se to desilo i tamo, i cijeli taj rat i sve to sam jako teško podnio. Iz Sarajeva sam došao u Beograd, bukvalno bez ičega. Moja porodica nije imala apsolutno ništa. U taj naš stan je ušao lokalni političar Branimir Glavaš, ali kad su takve stvari u pitanju, moraš gledati naprijed, gledanje unazad te samo sprečava u napredovanju. Nikad se nismo sudili s njim, nije bilo potrebe. Tamo je sad neki drugi vlasnik, koliko znam. Taj stan gdje smo živjeli bio je najprije zapaljen, tu su nam nestale sve naše porodične uspomene, zato nemam fotografije iz djetinjstva, sve je nestalo. Poslije smo to sanirali, a onda su moji roditelji otišli za Beograd, da tata posjeti mog strica. Ja sam bio tada u Sarajevu, a Ivan u Italiji. Tada situacija u Osijeku eskalira, bilo je mrtvih, rekli su im da više nije bezbjedno da se tamo vraćaju. Oni ostaju u Beogradu, sa tom garderobom koju su ponijeli za dva dana, evo, cijeli budući život. Tata je počeo da radi, odmah je našao posao. Kasnije ga je pozvala Vlada Zimbabvea da vodi kliniku u Africi i oni odlaze deset godina u Afriku, gdje sam ja išao stalno kad je ovdje počinjala jesen i zima, a tamo proljeće i ljeto. Mi smo tada mogli sebi da priuštimo jedino kuću u Rušnju, 30 kilometara od Beograda, a ja sam prešao kad sam bio u gradu, kod moje sestre Milice. Imala je mali stan, spavao sam pored neke peći. Imao sam i gitaru sa tri žice, dvije godine sam sve hitove na njoj komponovao i nisam htio da je mijenjam.
I od goreg ima gore
Onako sam samcit u Beogradu, a imao sam sve u životu i to sam izgubio zbog rata, mislio sam da od toga nema ništa gore. Sve me je to jako potreslo, mada se to na meni nije videjlo. I kad sam pomislio da nema ništa gore od toga, meni su dijagnostikovali malignu bolest. Ja 1992. cijelu tu godinu dana provodim u borbi sa bolešću, četiri-pet puta sam kolabirao, bilo je pitanje da li ću preživjjeti iako sam cijrli život bio sportista, gimnastičar. Valjda je ta promjena psihološki uticala na mene. To je za nas bilo strašno, u toj najgoroj situaciji u kojoj smo se našli, dešava se nešto još sto puta gore. Makar smo dotad svi bili živi i zdravi, a sad nema ni toga. Moji roditelji su tu odigrali veliku ulogu, ne pokazujući strah, gledali su na sve pozitivno i na kraju se tako i desilo. Inače, dok sam još bio na hemioterapijama, završavao sam i godinu fakulteta. Sa oteklim rukama i braunilama išao sam na fakultet, a kada sam ozdravio otišao sam za Prag da studiram, gdje sam diplomirao biznis administraciju – odsjek marketing. U Pragu sam imao toliko novca da mogu da preživim 25 dana. Snalazio sam se kako sam znao, svašta sam radio, i dobro i loše, da bih preživio. Kad više nisam imao za studentski dom, koji je bio užasan, upoznao sam se s jednim drugom Grkom, koji je studirao medicinu, on me je primio u svoj stan. Nisam imao para ni da produžim vizu, kako bih završio diplomski rad. Imao sam 12 maraka u džepu i bio sam mrtav gladan. Postojale su dvije opcije: da odem da jedem i sjednem na voz za Beograd ili da odem u “Atrijum”, najljepši hotel u Evropi i da naručim sebi konjak i da uživam. To sam i uradio, u Beograd kad sam stigao vozom, samo što se nisam onesvijestio od gladi, cuclao sam jaknu ostatak puta.
Gordana Grubješić i Džej
To je bilo u maju 1994. Nisam imao nikakva poznanstva iz svijeta muzike ovdje, ali sam imao jednu prijateljicu Gordanu Grubješić, koja je došla iz Zagreba. Ona je bila vrlo socijalno inteligentna osoba, tako da je odigrala jednu ključnu ulogu u dva momenta. Kako sam bio jadan i bez ičega, imao sam jednu majicu i farmerke i tako sam išao sam po gradu. Jednom prilikom, Gordana mi je rekla da me vodi to veče na Džejov koncert, koji je tada bio megazvijezda, kao i da će me upoznati s njim u bekstejdžu, jer mu je ona radila stajling za koncert. Sejćam se, bio je pun Sajam, oko 30.000 ljudi, mrak, samo čuješ huk onih ljudi. Džej se sav sredio, sa maramom, Goga me upozna s njim, bio je pun dobrote i ljubavi, osjetio sam da sam tu dobrodošao. Taj njegov koncert je bio okidač za mene, da ja počnem da se bavim muzikom ovdke. Od rokenrola na početku, preko Sarajeva ka zvuku Balkana, pa sad ka turbofolku, imao sam tu neku putanju, pravi muzički rolerkoster. Kreće taj koncert, izlazi onaj mali Mića iz filma “Ko to tamo pjeva” i počinje da pejva od srca: “Nesretan sam od malena…” Jedan reflektor na njega i on u bijeloj košulji sa harmonikom, i samo sam čuo: “Jooooj, joooooj…” i – bum! Pale se svketla i odjednom eksplozija! Publika pjeva: “Za Beograd svi su čuli!”, muškarci skaču, djevojke skidaju majice i izlazi Džej. Kad sam to vidio, tu eksploziju, meni je sve bilo jasno u tom momentu: samo je energija u pitanju, šta god da radiš, samo je pitanje koliko energije možeš da izbaciš, a ja je imam najviše od svih, tu mi nema ravnog. Iako nisam imao ni za burek, od tog trenutka sam znao da ću uspjeti. Shvatio sam šta produkcijski fali u turbofolku, odmah sam krenuo sa tim pjesmama: “Šibica” za Jami, “Nisam ni metar od tebe” za Draganu Mirković, zatim za Željka Samardžića, onda je došla za Cecu “Idi dok si mlad”, to su moje prve pjesme u toj fazi.
Marina Tucaković
Mene je onda Gordana odvela kod Marine Tucaković. Sjećam se kao juče da je bilo, tog momenta kada smo se upoznali, sjedila je sa cigarom. To je bila muzička ljubav na prvi pogled. Ja sam uzeo gitaru, a ona mi je rekla: “Ajde, sunce moje, da vidimo… Goga kaže da lijepo radiš, ajde da čujemo nešto…” Ja tu odsviram jednu pjesmu, drugu, treću… Kaže Marina: “Gledaj, sve tri su ti prodane.” Jedna od tih pkesama je bila za Zorana Kalezića “Samo da u glavi ostanem zdrav”, druga je bila za Džeja zezanje “Sa moje tačke gledišta”. Preko te tri pjesme smo Marina i ja krenuli na jedno muzičko putovanje, koje je trajalo od 1994, dok se nije razboljela. Mi smo za tih 20 i nešto godina napravili 23 albuma, to su bili čitavi projekti i u to smo ulazili kao da idemo da igramo “Rolan Garos”, pa je sljedeći album bio “US Open”, nikad nismo imali nikog ispred sebe, uvijek smo morali sami sebe da pobjedimo. Meni je to djelovalo kao jedan “perpetuum mobile” koji nikad neće proći. To je bio najljepši i najproduktivniji period u mojoj karijeri. Mi smo znali da po pet-šest sati budemo na telefonu i da lupetamo, dok ne bismo imali neki refren. Često bismo i zaspali na telefonu dok smo radili. Tada nije bilo mobilnih, ostavljali smo otvorene linije i sve dok se neko od nas ne probudi bilo je zauzeto. A Marina se nekad budila u tri po podne. I gledali smo uvijek ko će od nas da bude duhovitiji, pili smo, zvali ljude u pola pet ujutro, da čuju šta smo napravili… Dvadeset godina smo Marina i ja kampovali na jednom muzičkom oblaku, na kome je uvijek bilo sunce.
Ceca Ražnatović
Saradnja sa Cecom za mene je bila koncepcijska odluka. Mene su svi živi zvali tada za saradnju, izašla nam je 1995. “Idi dok si mlad”, ali ja nisam bio lik koji mnogo voli da mijenja atmosferu i znao sam da nije za mene da radim sa svima, jer ću se u toj magli pogubiti, znao sam da će to brzo da mi dosadi. Odlučio sam da uzmem jedan projekat, tada je Marina predložila Ceci da samo ja to mogu da iznesem, jer Futa tada nije htio da radi. Odlučio sam tada da uzmem jednu karijeru u svoje ruke, vidio sam tačno šta fali, kuda to može da ode i tada sam počeo da se bavim samo njenom karijerom, počevši od albuma “Emotivna luda”. Ja sam prvi put unio u komercijalnu muziku kod nas, takozvani “world music sound” stil, koji je determinisao Cecinu karijeru. Svaki njen album i prije nego što se pojavio, ja sam već unaprijed imao nacrtan u glavi, u kom pravcu mora da ide. Te 1995. imao sam oskećaj kako treba da izgleda njeno Ušće, mene je njen glas inspirisao. Ja sam na njenom albumu “London mix” još 2006. uveo repere, na Cecu vodim repere u Londonu, koji snimaju na njene pjesme. Ceo taj proces s njom je zahtjevao mnogo truda i ulaganja. Narušen poslovni odnos između nas dvoje značio je i narušenu atmosferu, jer sam ja čovjek koji se svojih obećanja drži do besvijesti. Te 2006. godine Ceca i ja smo prekinuli saradnju.
Lepa Brena
Šest godina nismo radili i tada dolazi u studio Lepa Brena, koja je za mene najbolja pjevačica u historiji domaće muzike. Ja kad čujem šta sve ona može sa glasom, ona je u studiju nevjerovatno zahvalna. Iako ima taj spoljašnji štit i gard, ona sluša i mijenja se, šta god da joj kažeš, ona se daje iz sveg srca i sve snage. To je odlika velikih pjevača. Tu je počela naša saradnja sa albumom “Uđi slobodno”. Ja sam i njoj rekao: “Još jedan ili dva moja albuma i mi punimo Ušće na keca”. I tu se poslije nekog vremena zamijenila energija koja više nije bila produktivna i zato je bilo bolje da se pozdravimo i prekinemo saradnju. To su mi bili i najružniji i najteži trenuci u karijeri, ti prekidi saradnji, ali čim se pojavljivala ta negativna energija, to je moralo da se dogodi. Ja nisam bio nikad od onih koji će se zbog interesa nekome šlihtati. Kako je dogovoreno, tako ide, ako ne ide, doviđenja.
Miligram muzika
Paralelno sa Brenom, ide i najveći projekat koji sam uradio u životu. U istoriji muzike nije postojao brži i veći uspjeh od Miligrama. Tu ideju sam uzeo od Santane, da napravim album sa deset različitih izvođača. Na tom albumu su pjevali Severina, Jelena Rozga, Željko Joksimović, Tifa, Milena Vučić, Željko Samardžić, Kaliopi, Emina Jahović, iz svake republike je bio po neko, to mi je i bio cilj. Miligram je naziv za muziku, nije to ni bend, iako ima elemente benda, to je naziv za muziku, koju ja radim već 25 godina. Od početka ta muzika je bila toliko drugačija od svega ostalog da je dobila i svoje ime. Zato, čim čuješ neku moju pjesmu, odmah čuješ da nešto nije u redu – sve je to Miligram. Svi su pokušali da to iskopiraju, ali nisu autentični. Mislim da ima 50 puta više ukradenih mojih pjesama, nego što sam ih ja napisao i meni to imponuje. Ta Miligram muzika je toliko moćna da ona može da napuni Ušće, Marakanu, Zagreb, Sloveniju, Banjaluku… Kad sam komponovao, nikad nisam razmišljao o izvođaču, nikad nije bila namjenska, nego sam u nekom mom svijetu, gdje svoje pesme završe na stadionima. Miligram muzika ima stadionski karakter, ima snagu rokenrola, pa i Cecu sam od Hale Pionir doveo do dva Ušća i Marakane, sa Miligramom sam već za šest mjeseci pjevao pred punom Zetrom… Od svih tih zvijezda na tom prvom albumu, izdvojila se pjesma “Kruška”, koju je pevao nepoznati Alen Ademović, koji je svirao sa Bregom, ali ga javnost nije znala. On se poslije toga rastao sa Goranom, pitao me je da mu pomognem i došao sam na ideju 2012. da na drugom albumu Miligrama “Beograd noću”, on bude glavni vokal. Tada sam shvatio da je tržište podjeljeno na urbano (pop-rok) i ruralno (narodnjaci) i to je meni bilo genijalno, jer između postoji toliki prazan prostor u sredini, da se napravi projekat, koji će da pomiri i urbane i ruralne. I tu je nastao Miligram bend. Ja sam bend formirao u oktobru 2012, a poslije šest mjeseci mi smo napunili Zetru, Banjaluku, beogradsku Arenu, Sloveniju… Mi smo svirali 180 koncerata godišnje, to nikad nije bilo kod nas u historiji muzike. Marini i meni je rad na Miligramu bio kao da nas je Bog pogledao, uživali smo, ništa se ne može porediti sa tim. Miligram je naše dijete, stvorili smo ga od nule i zato je to sigurno najljepši momenat i Marinine i moje karijere.
Ja kupam djecu
Tek rođenjem moje djece dobio sam neku zrelost, za koju nisam ni znao da uopšte postoji. Mom karakteru ta faza u životu nikako ne prija. Rođen sam da imam nivo ozbiljnosti jednog leptira. Sjećam se, kad je kćerka Mia trebalo da se rodi, ja sam shvatio da u kuću ulazi moje dijete i da tu mora da bude surova organizacija i da, zbog nivoa odgovornosti, što manje stvari bude na meni. Odmah sam sve organizovao: ko vozi, ko donosi stvari sa pijace i sve ostalo. Jedino što sam ja radio bilo je da kupam kćerku i sina Markusa. Samo sam ja mogao prvih šest mjeseci da ih kupam, jednom mi je babica pokazala šta i kako, i onda sam ja to preuzeo na sebe, a za sve ostalo bila je zadužena moja supruga Nina.
Ljubav sa Ninom
Ja sam Ninu, svoju suprugu, upoznao preko njenih prijateljica s kojima sam se družio. To je bilo društvo od njih 10-12, ja sam tad živio u Užičkoj, u velikoj vili od 3.000 kvadrata, koja je bila rezidencija kineskog ambasadora. Tamo sam napravio studio i prostor za život, moja spavaća soba je imala 250 kvadrata, samo kamin je imao šest metara. Imao sam i svoj park, obezbjeđenje, neki francuski novinari su se šokirali, pitali su ko ovako može da živi od muzike u Srbiji. Meni je tu vilu dao jedan drug na korištenje, jer sam mu ja pomogao nešto finansijski. Njih 12 je stalno dolazilo tu, slušali smo muziku, gledali filmove, igrali smo igrice. Ja iz te vile skoro da nisam ni izlazio, i dan-danas odem samo tri-četiri puta godišnje do grada, volim svoj prostor i ne volim da mijenjam tu energiju. One su puno pričale o meni, a Nina je tada bila u Italiji, gdje je studirala. U međuvremenu, ja sam izgubio tu vilu, jer ju je neko kupio i prešao sam u neki mali studio od 15 kvadrata na Dorćolu. A oni su njoj pričali o meni kao o caru koji živi u vili na Dedinju, a ja sam tada boravio u raspalom studiju. Jedna njena prijateljica, Maja Zagorac, bila je došla kod mene po pjesmu za festival u Herceg Novom. S njom je došla i Nina i od momenta kada sam je vidio, znao sam da će mi biti žena jednog dana. Ona se već sutradan vraćala za Italiju na studije. Ovim drugaricama sam odmah rekao: “Dan kada Nina sleti, ja moram da znam.” Šest mjeseci kasnije, ona se vraća za Novu godinu i doček 2004. provodimo zajedno. Rekao sam joj da sutra idemo na večeru i nakon toga smo otišli u jedan kafić gdje sam volio da idem. Tamo sam je pitao da li ima dečka, rekla je da ima. Odmah sam joj rekao: “Vidi, plan je ovakav: sutra ujutro ti njega nazovi i reci mu da od vas nema ništa, da nije to – to. Mi se čujemo oko podne, ja dolazim po tebe i ti i ja se više ne razdvajamo.” Njoj je to bilo smiješno, ali tako je i bilo, to je bilo naše drugo viđenje u životu. Od tada do sada imamo najsavršeniji mogući brak, da sam ga crtao ne bi bio takav. Ljepšu i pametniju osobu od nje nisam mogao da sretnem. Ona se opet vratila u Italiju na šest mjeseci, a ja sam živio u Monaku tri mjeseca godišnje, gdje smo otišli zajedno autom, čim se vratila iz Italije. Tamo smo se i vjerili, a nakon godinu dana smo napravili i veliku svadbu. Kćerka Mia je došla na svijet 2006. godine, a nakon godinu i po dana i sin Markus, koji su od tada centar našeg univerzuma.
Moja starost
Siguran sam da će me ljudi pamtiti po mojoj umjetnosti, po mojim pjesmama, a ja sada nisam ni na pola svoje karijere. Tek će se vidjeti šta ja mogu. Najveći kompliment za mene je što moje pjesme – Miligram muzika, nemaju rok trajanja. Sebe u starosti, ali i već sada, vidim sve više i više u prirodi. Mene komunikacija sa prirodom uzdiže, sve manje me privlače urbane sredine. To je valjda i normalno, da kako čovjek sve više stari, tako se sve više približava iskonskim stvarima, emocijama i osobama. Najveća životna greška mi je vjerovanje pogrešnim ljudima. Sve ostalo sam dobro uradio, čak su mi greške bile savršene. Ne žalim ni za čim. Kada vjeruješ u nekoga, a on te razočara, ja više ne tražim grešku u njima, već grešku u sebi, jer sam vjerovatno ja previše očekivao od te osobe. Sve ostale greške prihvatam i rado bih ih ponovio.
