Za PRESS piše: Mustafa Cerić
Prva kriza je kriza zdravstvene njege. Tajnoviti COVID-19 otkrio je mnogo više tajni o manjkavostima u našem bosanskom sistemu zdravstva nego što krije nepoznanica o svom porijeklu i djelovanju na opće fizičko i mentalno zdravlje bosanskog stanovništva.
Otkrio je COVIDA-19 poraznu sliku loših međuljudskih odnosa do te mjere da se ne može imenovati ministar, doslovno hizmećar, za opće zdravlje ljudi u Kantonu Sarajevo. Čast vrijednim ljekarima i plemenitim sestrama, koji su uvijek bili i ostali heroji i heroine nacije, ali prije COVID-19 nismo znali koliko je narušeno povjerenje među visoko rangiranim zdravstvenim rukovodiocima, o čijem znaju, vještini i moralu ovisi stanje našeg fizičkog i mentalnog zdravlja.
Ovu krizu ne može riješiti niko izvana, već je mogu riješiti samo iznutra sami medicinski radnici, časni ljekari i plemenite sestre pod čašću Hipokritove zakletve, prije svega zakletve da će se, kao ljekari, pridržavati ove zakletve, a to je da će:
(a) poštivati svoje učitelje;
(b) posvetiti svoj život liječenju bolesnika;
(c) živjeti častan i pošten život;
(d) odbiti da rade ono što ne znaju;
(e) imati jednak odnos prema svim ljudima bez obzira na vjeru, naciju, rasu, spol…
(f) čuvati tajnu bolesnika;
(g) i prihvatiti nagradu za uspješno ispunjenje Hipokritove zakletve a kaznu ako popuste da zakletvu ispune…
Nije naša ni dužnost ni pravo da ustanovljavamo ko je kriv a ko je prav, već je naše ljudsko i građansko pravo da budemo pošteđeni straha i neizvjesnosti za naše fizičko i mentalno zdravlje zbog lošim međuljudskih odnosa u medicini i naša je dužnost da ukažemo na ovu krizu.
Druga kriza je kriza lojalnosti jasno definiranom bosanskom cilju. A naš jasno definirani bosanski cilj je trajno stabilna i funkcionalna bosanska država jednakih i sretnih bosanskih građana. Ovaj cilj – bosanska država je istodobno i sredstvo do tog uzvišenog bosanskog cilja.
Prema tome, moramo znati koristiti sredstvo – državu do cilja – trajno stabilne i funkcionalne bosanske države, cilja kojem bosanski građanin duguju svoju bezrezervnu lojalnost, lojalnost koja se temelji kako na vladavini prava, tako i na vladavini bosanskog moralnog zakona.
A bosanski moralni zakon sadrži racionalni koncept lojalnosti bosanskom duhu istine, pravde, tolerancije, darežljivosti, požrtvovnosti, nesebičnosti, samosvijesti i samokontrole. Jer lojalnost bez samosvijesti i samokontrole je nemoguća.
Samo samosvjesni i samo-kontrolirani bosanski građanin je lojalan i spreman da služi uzvišenom cilju trajno stabilne i funkcionalne bosanske države. On je samosvjestan svog bosanskog porijekla, kontrolira svoje vlastite strasti i, zato, interes bosanske države stavlja ispred i iznad svog ličnog interesa.
Cilj stabilne i funkcionalne bosanske države je njemu vodič, koji mu govori šta treba da radi. On to bespogovorno radi sa punom predanošću i spreman je da živi i umre za taj uzvišeni cilj. Kad čovjek ima jasno definiran cilj to ne znači da se taj cilj uvijek slaže s njegovim ličnim interesima i zadovoljstvom, jer ako je čovjek lojalan određenom cilju, onda on taj cilj vidi kao nešto što je izvan i iznad njega samoga, nešto što je veće od njega samoga.
Dakako, cilj bosanske države uključuje i nas kao pojedince, ali to je ipak nešto više od nas samih. Prema tome, cilj je objektivna vrijednost, koja ne mora biti uvijek i naš privatni interes. Čovjek ne usvaja uzvišeni cilj i ne predaje se tom cilju uvijek iz ljubavi i zadovoljstva, već zato što vjeruje da taj uzvišeni cilj ima vrijednost sam po sebi (ipso facto) i poslije njegove smrti. Zato je čovjek koji je lojalan uzvišenom cilju spreman dati svoj život. On služi uzvišenom cilju ne očekujući ni od koga ni zahvalnost ni nagradu zato što vjeruje u uzvišenost cilja, koji treba da ga nadživi, da koristi njegovom potomstvu.
O krizi lojalnosti, odnosno nelojalnosti, bosanskoj državi od strane hrvatskih i srpskih etničkih pojedinaca i grupa sa antibosanskih političkim stavovima, nije potrebno govoriti osim naglasiti da, uz sve prednosti koje te etničke zajednice imaju oslanjajući se na susjednu hrvatsku, odnosno srbijansku državu, one imaju krizu homo duplexa, “čovjeka sa dva lica”, jedno za Bosnu a drugo za Hrvatsku, odnosno za Srbiju.
Kad je riječ o državi, nije moguće imati dvije jednako odane lojalnosti jer čovjek nema ni dva uma ni dva srca. Zato, i racionalna i emotivna lojalnost državi, kao zakletva, može biti samo jedna iskrena lojalnost jednoj državi. Da, upravo tako, lojalnost onih koji su rođeni u Bosni može biti samo bosanskoj državi. Ako je nema, onda je to izdaja.
Treća kriza je kriza bosanskog državnog identiteta. Identitet znači “istost”, “istovjetnost”, “potpuna jednakost” nekoga ili nešto, kao jednakost bića ili svojstva samom sebi. U stvari, identitet je ono što neku osobu čini onom koja jest ili onim što jest po mjestu svoga rođenja, po pripadnosti naciji, kulturi i državi.
Otuda, onaj/ona koji/koja je rođen/rođena u Bosni, automatski je istovjetan/istovjetna bosanskoj zemlji, bosanskoj naciji, bosanskoj kulturi i bosanskoj državi. On/ona ima nepobitan i neotuđiv bosanski identitet. To je tako jasno da ne bi trebalo dalje objašnjavati.
Međutim, pošto se u Bosni ništa ne može uzimati novo za gotovo već istinu treba po hiljadu puta objašnjavati i ponavljati kako sto puta ponovljena laž ne bi nadvladala, onda je potrebno ukazati na ovu krizu koja je dvojaka. Na jednoj strani je identitet snažnog poistovjećivanja sa bosanskom državom, a na drugoj strani je snažno odbacivanje (abjuracija) istovjetnosti sa bosanskom državom, njenim simbolima i ciljevima.
Ova kriza nije od jučer, ali jest u ovom vremenu naglašena ili prenaglašena zato što negatori bosanskog državnog identiteta nisu očekivali ovoliko naglašenu identifikaciju bosanskih patriota s bosanskom državom, njenim simbolima i ciljevima. U tome se razlikuje sadašnja Bosna od svih njenih dosadašnjih povijesnih perioda kad nije bilo dovoljno ni bosanskog nacionalnog osjećanja ni bosanske državotvorne svijesti.
Prvi puta u svojoj povijesti, autohtoni bosanski stanovnici, Dobri Bošnjani, (Bono Homini), Bošnjaci/Bosanci nemaju krizu ni etničkog, ni nacionalnog ni državnog identiteta. Oni dobro znaju da su etnički Bošnjaci – katolici, pravoslavni ili muslimani, da su državno-nacionalno Bosanci te da im je materinji jezik bosanski. Za razliku od ranije, krizu nacionalnog i državnog identiteta u Bosni imaju bosanski Hrvati i bosanski Srbi.
Ova kriza identiteta je posljedicu krize nepotpune lojalnosti bosanskoj državi zato što bosanskim Hrvatima hrvatska država uzima pola srca, a bosanskim Srbima srbijanska država uzima pola srca i cijelu pamet. Bošnjaci/Bosanci moraju biti svjesni ove hrvatske i srpske krize identiteta na način da jačaju svoj vlastiti bosansko-nacionalni i bosansko-državni identitet. To je jedini način da pomognemo bosanskim Hrvatima i bosanskim Srbima u Bosni da riješe krizu svog nacionalnog i državnog identiteta, a to je da praktično pokažu svoju neupitnu lojalnost bosanskoj državi, kao njihov jedini nacionalni i državni identitet.
Četvrta kriza je kriza liderstva. Nisu poznati sretni narodi i uspješne države koje nisu imale prave lidere u pravo vrijeme i na pravom mjestu.
No, poznato je da su neki nacije i države doživjele nesreću zbog loših, korumpiranih i nesposobnih lidera. Ali to ne umanjuje potrebu nacije da ima lidera, tj., da ima nekoga koji zna, hoće i može povesti naciju i državu pravim putem.
Dakako, u konačnici Bog Svevišnji određuje ukupnu povijest svijeta, ali u ljudskoj povijesti ništa se ne događa bez čovjeka, dakle, bez čovjeka koji pokreće i vodi povijest u ispravnom pravcu. No, na isti način kao što ništa ne biva u ljudskoj povijesti bez čovjeka, tako isto ništa ne ostaje trajno u povijesti bez institucije, bez države i kao cilj i kao sredstvo do tog cilja. To što Bošnjaci/Bosanci trenutno imaju alergiju na pomisao o svom lideru u bilo kojem području života – u politici, kulturi, businessu, sportu, pa i u vjeri – posljedica je njihove neslobode (tijekom zadnjih nekoliko decenija) da biraju bilo što, pa tako i lidere koji znaju, hoće i mogu osvajati u ime njih nove prostore za njihovo nacionalno i državnu slobodu i nezavisnost.
Naime, zbog straha od slobode, Bošnjaci/Bosanci koji imaju sposobnost da vode – dakle, da višak svoje energije potroše za potrebe nacije i države, plaše se to iskazati, jer oni koji treba da ih slijede kao takve odbijaju to iz istih razloga – iz straha od slobode, jer se plaše da slijede onoga koji zna više, koji hoće više i onaj koji može više učiniti za njihovu naciju i državu.
Bošnjaci/Bosanci su gotovo navikli da im se lideri nameću, pa zato ne vjeruju da je moguće da izaberu svog vlastitog ledara. Vjerojatno zato što imaju loše iskustvo s lažnim “pomagačima”, odnosno liderima, pa onda bježe od njih. Ali ima još nešto što nas opterećuje, a to je uvjerenje da lideri imaju samo privilegije, a ne i obaveze i odgovornosti.
Nažalost, ljudi su često u pravu. Pa ipak, svaka nacija potrebuje lidere kojima je Bog Svevišnji podario znanje i mudrost da stanu ispred i da povodu naciju i državu pravim putem. U istinskoj slobodi to je, doista, moguće. Dokaz za to je rahmetli Alija Izetbegović, koji je bio pravi lider zato što se nije plašio vlastite slobode, pa je stoga mogao podnijeti vlastitu slobodu svojih suradnika. Jer, onaj koji nema vlastitu slobodu, boji se vlastite slobode svojih suradnika.
U tome je, dakle, tajna veličine Alije Izetbegovića – on je cijenio vlastitu slobodu svojih suboraca zato što je uživo u svojoj vlastitoj slobodi. Primjer Alije Izetbegovića nije ponovljiv, zato što su neponovljive okolnosti u kojima je on postao lider. Ali moguće je da neko s žarom vlastite slobode kao što je bio rahmetli Alija Izetbegović i u nekim drugim povijesnim okolnostima, bude razlog za širenje granica slobode u Bošnjaka/Bosanaca.
Bosanska povijest je kao fluid koji struji i kojeg nije moguće ničim zatvoriti. Treba pustiti da fluid struji u onom pravcu u kojem bošnjački/bosanski narod, uz Bužiju pomoć, vidi svoj opstanak i svoju sreću. Uvjeren sam da bošnjački/bosanski narod koji je sada slobodan i dovoljno iskusan da zna izabirati pravi put za svoju budućnost, ako Bog da.
Peta kriza je kriza povjerenja. Ova kriza zahtjeva dužu elaboraciju, koju ćemo, ako Bog da, uraditi nekom drugom prilikom!
