Prekosutra, u utorak 22. ožujka navršava se dvije godine od potresa u Zagrebu.
Tri dana uoči te obljetnice država je počela rušiti prvu višestambenu zgradu s crvenom naljepnicom, opasnu ruševinu koja je gotovo dvije godine svakodnevno ugrožavala život prolaznika. Za jednu obiteljsku kuću s crvenom naljepnicom dovršena je procedura i nova bi se zamjenska kuća obitelji Metelko trebala početi graditi do kraja mjeseca.
I to je to Zagrebe i Zagrepčani. To je dinamika i domet obnove dosad. Naravno ako pitate institucije, krenut će s velikim brojkama: Fond za obnovu isplatio je oko 61 milijuna kuna za više od tisuću i sto zahtjeva za naknadu štete, u nekonstrukcijskoj obnovi već je 1190 objekata, grad Zagreb na raspolaganje je iz proračuna stavio 160 milijuna kuna za pomoć za dokumentaciju… Kad se razgrne stručna terminologija – Zagrepčani bi rekli megla – stvar se svede na to da je država podmirila neki dio troškova za srušene dimnjake, pomogla pri kupnji plinskih bojlera za grijanje, pomogla da se zašite zidovi i fasade kako bi se na prolaznike rušile nešto rjeđe nego se to ionako događa.
Serbus dragi Zagreb moj kaj se skrivaš v megli birokratskih izgovora, prebacivanja odgovornosti, dokumenata, zakonskih izmjena. Skrivaš se v toj megli ranjen i ostavljen da takav iskrvariš.
Više od bilo kakvog komentara koji bi se danas teško mogao maknuti dalje od beskorisnog i jalovog proljevanja suza i zgražanja nad grijehom nečinjenja vlasti – i državne i gradske – govorit će riječi onih koji su se još prije koji mjesec nadali boljem.
Gospođa Sunek čija je rodna kuća srušena prije više od 9 mjeseci kao prva kuća s crvenom naljepnicom srušena u Zagrebu s namjerom da se izgradi nova, zamjenska – jučer mi je na pitanje – je li već nikla nova kuća za kćer i unuke u Dubravi, odgovorila gorko: tu je samo trava nikla, nitko me od tog dana do danas – nije niti nazvao…
