Piše za PRESS: Mustafa Cerić
Dragi brate i prijatelju,
Dirnulo me tvoje pismo i zato odlučih da ti odgovorim. Polaskan sam imenom Sabûr. Ako me tako prozivaš zato što me takovog poznaješ, hvala ti što me ne zaboravljaš. Još uvijek sam saburli u duši, ali moj um je uznemiren. Moj um nije u stanju ni da prati ni da shvati situaciju u nas, oko nas, iznad nas, ispod nas i izvan nas.
Najzagonetnija od svih je “situacija u nas ili kod nas ili među nama – Bošnjacima/Bosancima”. Dok bijasmo na liniji, svi zadasmo što je naš originalni nacionalni, državni, politički i vojni DNK. Posebno, dizajn političkog i vojnog DNK bio je čitljiv i jasan. Bio nam je poznat i dizajner. On nam je bio hem blizak hem drag u duši. A duša je vodič za um da njeguje osjećaj za ljubav i pravdu, a um je vodič za dušu da ima jasnu misao i odlučan stav.
Duša moja je živa i zdrava. Ima neiskvaren osjećaj za ljubav i pravdu. Ali, moj um je zbunjen – nema ni jasnu misao ni odlučan stav. Gubi svoj originalni DNK. Njegov dizajn postaje iluzoran zato što u mojoj zemlji i državi politički procesi nisu ciljano usmjereni, već su ostavljeni (ne)prirodnoj selekciji pod uvjerenjem da slučajne mutacije mogu proizvesti zamršeni dizajn kao u prirodi. Oni misle da je (ne)prirodnom selekcijom u bosanskoj politici moguće oponašati moć dizajnirajući inteligencije bez ikakvog vodiča ili signalizera.
Moj um ne može to da shvati zato što zna da inteligentni dizajn ima signal, koji pokazuje da iza svakog sistema prirodnog ili vještačkog mora postojati inteligentni izbor racionalnog uzročnika a ne da je to puki neusmjereni proces.
Nadam se da si me shvatio šta hoću da ti kažem. Hoću da kažem da je situacija “u nas ili kod nas ili među nama” zagonetna zato što nema jasnog političkog dizajna, koji ima svog dizajnera, koji ima svoje ime i prezime, kojeg svi znaju, koji je svima nama blizak i drag, kao što je bio kad bijasmo u rovu, ponekad gladni u stomaku, ali siti u dušu, ponekad u strahu od dušmana, ali sigurni u sebe, a sada smo siti u stomaku, ali gladni u dušu, “sigurni” od dušmana, a u strahu od samih sebe.
Zato tvoj i moj razočarani prijatelj ima pravo. Dok bijasmo na liniji, znali smo ko nam je dušman a ko prijatelj. Sad više ne znamo ni gdje nam je linija a kamoli ko nam je dušman.
U stvari, bivši dušman nije više dušman. Na njega se gleda s respektom zato što ga treba namoliti da bude manje dušman nego što je bio. Nama su sada bivši brat i prijatelj dušmani. Teško mi je to priznati, ali moram jer me to najviše boli.
Slušam svađu između bivših partijskih drugova, koji pljuju jedan po drugome. Ne zna se ko je prljaviji, ali se zna da nijedan nije dorastao da ga zavolim. Dok ih slušam osjećam se ružno. Nije mi jasno kako to oni ne razumiju. Nije mi jasno kako ne znaju da ćorav ne može voditi ćoravog, jer obojica će pasti u jamu. Zato onaj koji vidi daleko mora voditi onoga koji ne vidi nikako ili vidi nakratko. Bio on državnik ili učenjak. Niko ne može hodati sam u mraku bez vodiča.
Državnik treba mudrog učenjaka za vodiča, a mudri učenjak treba državnika za sponzora kako bi njegova mudrost imala praktičnog smisla.
Jedan od rijetkih državnika i vojskovođa koji je znao tu jednačinu bio je veliki Slahuddin Ejjubija, koji je govorio: – Ja nisam osvajao mačem i vojskom, već umom i perom mog plemenitog kadije Abdulrahmana Al-Bistanija.
Al-Qadi Al-Fadil je u ime velikog Salahuddina pisao pisma njegovim prijateljima i dušmanima na način da je kod prijatelja snažio ljubav i poštovanje prema Salahudinu a kod dušmana blažio je ili otklanjao mržnju i nepovjerenje prema njemu. Između ostalog, situacija “u nas ili kod nas ili među nama” je zagonetna i zato što ni bosanski državnik ne zna kako da zaima učenjaka-intelektualca, koji će pisati pisma prijateljima i dušmanima na način da prethodni razumiju njegovu politiku, a potonji da poštuju njegovu pamet, ali ni bosanski učenjak-intelektualac neće da spozna da ima ulogu mudraca, čija pamet može biti lučonoša u zagonetnoj situaciji “u nas, oko nas, iznad nas, ispod nas i izvan nas”.
Dragi brate i prijatelju, ako nastavimo ovu korespondenciju, pisat ću ti idući puta šta mislim o situaciji “oko nas, iznad nas, ispod nas i izvan nas”.
No, za kraj, dozvoli mi da ti još jednom čestitam Novu hidžretsku 1442. god. s ovim mislima:
Svevišnji Allah kaže: – Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede čineći dobra djela, a oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (Et-Tevbe, 100).
Ashabi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selleme, kada bi im nastupio novi mjesec ili godina, učili su ovu dovu: – Allahu, učini da nam nastupi (novi mjesec, nova godina) sa sigurnošću, imanom, selametom, islamom, zaštitom od šejtana i zadovoljstvom od Svemumilostivog (Rahmāna).
Dobri običaj naših starijih je bio da na taj dan, prvi dan u mjesecu i na prvi dan u godini kupe sedam artikala, kao što su: ulje, brašno, šećer, riža, pilav, geršlo i mlijeko radi bereketa za cijeli mjesec i cijelu godinu!
Prijatelju moj, uz lijepi selam, ostaj mi zdrav i veseo. Čuvaj se od “koronavirusa” i “ahmakvirusa”!
Iskreno tvoj,
Sabûr
