Ima Boga, vjeruju braća Amir i Zahir Školjić. Ono što se njima u (poslovnom) životu dogodilo može da se zove i karma, kosmička pravda ili viša sila. Istrpjeli su Isusove muke i izvukli se. Zasluženo.
„Il’ si pukovnik il’ pokojnik“
Njihov otac, rahmetli Halid Školjić, imao je automehaničarsku radnju. Nikada se nije čulo da je taj čovjek nekoj mušteriji podvalio. Bio je na glasu kao besprijekorno pošten čovjek, a takav se u ovoj državi teško može obogatiti. Pošto iver ne pada daleko od klade, i njegovi sinovi su došli na takav glas. Nastavili su porodičnu tradiciju, ali su se odvažili da rizikuju. Uzeli su USAID-ove kredite, kupili zemlju i napravili moderan autoservis sa desetak boksova. Dobili su i licencu od Wolksvagena, pa su počeli prodavati i njihove automobile. Opremili su luksuzan salon, najbolji u dobojskoj regiji. Okolo je bio sjaj, a unutra… Rata kredita bila je 19 hiljada maraka, a oni su zarađivali 20. Sa jednom hiljadom maraka trebale su živjeti dvije porodice sa djecom. A oni gazde! Niko izvana nije primjećivao životnu dramu kroz koju prolaze braća Školjić. Ni oni sami nisu znali kuda će ih sve odvesti. Kako bi isplatili plate radnicima i sačuvali obraz, u nuždi su podizali nove kredite. Stenjali su, ali nisu kukali. Pritisak je bio nepodnošljiv. Bilo je teško zaspati. Morali su sačuvati živce i izdržati. I, u jednom trenutku slabosti, Amir i Zahir Školjić došli su u iskušenje da popuste, sve rasprodaju, vrate dugove i odu raditi na naftnu platformu.
A onda se dogodio onaj trenutak… Svi veliki ljudi imaju taj trenutak u životu: trenutak kada moraš pokazati da imaš muda. Il’ si pokojnik. Povela ih je neka nevidljiva ruka. Stisnuli su zube. „Dobili su krila, a nisu uzeli red bull“. Nisu otišli na naftnu platformu. Održali su se na nogama i preživjeli nekoliko godina krvi, znoja i suza. Danas, 20 godina poslije, braća Školjić i dalje imaju servis i autosalon. Od tog posla, uz malu pomoć banaka, u međuvremenu su zaradili dostatno da mogu sagraditi dvije vlastite mini-hidrocentrale. Njihov klijent je Elektroprivreda BiH koja od njih kupuje struju. I, kada ih je već krenulo, nisu se zaustavljali. Stanogradnja i biznis sa nekretninama bio je njihov sljedeći adrenalinski izazov.
„U Rimu se ponašaj kao Rimljanin, u Tešnju kao – biznismen“
Amir i Zahir Školjić rođeni su i žive u Tešnju. Svi znamo, jer je to opće mjesto, da u tom gradu ljudi imaju neobjašnjiv gen za dobar biznis. „U Rimu se ponašaj kao Rimljanin, a u Tešnju kao – biznismen“, gotovo da piše na tabli kada uđete na teritorij ove općine. Zapravo je to stvar kućnog odgoja u ovom gradu, to nije samo urbana legenda.
U Tešnju se, konačno, sve događa po ‘američkom obrascu’. Radi se o tome da se u ovaj grad doseljavaju čitave porodice iz cijele BiH, čak i iz Sarajeva. To su ekonomske migracije; ljudi idu za plaćenijim poslom i boljim životom – kao kad se u Americi cijele porodice preseljavaju radi boljih ambijentalnih uslova i viših primanja. U
trenutku dok ovo pišemo, veoma je teško pronaći stan u najam.
No, regionalna prepoznatljivost u biznisu na Zapadu nije ništa novo. „Kada sam bio u Salzburgu na poslovnim razgovorima, moj domaćin me je sa dubokim naklonom upoznao sa jednim menadžerom iz Štutgarta. U toku razgovora mi je nekoliko puta upadljivo naglašavao da je čovjek iz Štutgarta, ali meni ništa nije bilo jasno, pa sam ga pitao o čemu se radi. Objasnio mi je da poslovni ljudi koji su rođeni ili žive u Štutgartu – imaju daleko veći nos za biznis od bilo koga u Europskoj uniji. Dakle, nešto kao Tešanj u bh. okvirima“, izjavio je (ranije) Maid Jabandžić, suvlasnik mesne industrije „Madi“ iz Tešnja. Stvarno, u Tešanj se više ljudi useljava, nego što se iseljava. To je dugoročni trend. U Jelahu, naprimjer, koji je žarište velikog biznisa na teritoriji općine Tešanj, već fali učionica za upis prvačića u osnovnu školu. U prošloj godini problem je bio cijeli jedan razred ‘viška’ za koji se nije mogla naći učionica.
Rezidencija za kandidate za Forbesovu listu
Braća Zahir i Amir Školjić inteligentno su uočili ove trendove, procesuirali podatke, konsultirali se s bankarima, zbrojili dva i dva, i zaključili: u Tešnju treba graditi luksuzne stanove, ali koji će biti dostupni i za srednju klasu. Školjići su donijeli odluku da 30 miliona maraka ulože u izgradnju rezidencijalnog stambenog kompleksa sa 170 stanova i isto toliko garažnih mjesta. Penthausi su u ovoj rezidenciji standard, a i ime miriše na luksuz: Golden Hills. Na lokalnom ZOS radiju već se vrti provokativni džingl: „Mislite na svoju djecu: rezervirajte stan u Tešnju, gradu u kojem se rađaju budući biznismeni i kandidati za Forbesovu listu! To svi znaju, a sada znaju i u kojem naselju treba živjeti: Golden Hills. To nije stvar prestiža, to je stvar opće kulture“.
Amir Školjić kaže da se mora biti maksimalno smiren prilikom formiranja cijene kvadratnog metra, jer cijene su nepredvidive i divljaju. Slaba procjena može dovesti do katastrofe. Stvarno možeš biti samo pokojnik ili pukovnik. Nema između. Ali, Zahir i Amir Školjić ne treba da brinu, jer – rekli smo – imaju onu stvar.
Plan B: „Ostati ono što smo uvijek bili – automehaničari“.
Ali, šta će braća Školjić ako im ipak propadne biznis sa nekretninama (što je, doduše, malo vjerovatno)? Imaju li plan B? Pomišljaju li i dalje na naftnu platformu? „Ne. To nije opcija. I dalje nam ostaje autoservis i autosalon. Zdravi smo i još nismo za penzije. Obojica imamo dvije ruke i dobro popravljamo automobile. Nemojte zaboraviti, mi nikad nismo prestali biti automehaničari. Možemo preživjeti“, kaže skromni Amir Školjić, koji je na kraju poručio: „Ne mijenjajte državu, mijenjajte grad. Dobrodošli u Tešanj!“
Iznad Tešnja sunce sija…
Amir i Zahir Školjić. Pukovnici, a ne pokojnici. Ima Boga.
NARAVOUČENIJE: Poštenje se isplati, djeco. „Petnaest godina sam radio kao da mi je svaki dan ponedjeljak, ali sada uživam na lovorikama kao da mi je svaki dan subota” (Hajrudin Ahmetlić, HIFA Petrol Group). Ponekad treba ići težim putem, to znaju bogati ljudi. Ne možemo svi biti Buba Corelli i Jala Brat, Jelena Karleuša, Senidah ili Baka Prase.
(Tekst je odlomak iz knjige LUKAVI BIZNIS koja ‘samo što nije’ izašla iz štampe, autor je Hajrudin Redžović)
